[KOLUMNA] Bit će bolje!

Već sam navikla da me se kad god pričam o poslu podcjenjuje, iako sam ovdje u Irskoj uspjela završiti dva collegea. Jer Hrvati, svi to dobro znamo, imaju najbolje i najljepše poslove dok mi u Irskoj čistimo wc-e i peremo starcima guzice. Barem se takav dojam stječe dok pričamo kako smo se manje-više snašli u stranoj zemlji. Hrvati, za razliku od nas koji smo izdali vlastitu domovinu, dobro znaju što žele, a što ne žele raditi. Najljepše je biti manager ili raditi u javnoj upravi, uhljebiti se u kakvu državnu službu ili još bolje biti zamjenik zamjenika glasnogovornika ureda za priopćenja zavoda za… nešto, bilo što. Uglavnom, shvatili ste poantu. To je posao san snova.
Pa smo isto tako mi ovdje u Irskoj obični jadnici koji radimo po restoranima, staračkim domovima, skladištima i ostalim groznim mjestima za pišljivu plaću od 2000 eura. Ta pišljiva plaćica nam omogućuje da tu i tamo svojima pošaljemo koju kunu, ili nas odvede na ljetovanje u Španjolsku. Ali ništa nije usporedivo s prekrasnim poslom managera u Hrvatskoj. On je uspio. Mi nismo.

To me podsjeća na ono jugokomunističko naslijeđe gdje si mogao biti vrstan majstor keramičar, ali uvijek je jedan u obitelji izazivao dobro poznat pogled ispod obrva i tihi šapat: „znaš, on ti je inženjer…“ Biti inženjer, doktor ili direktor ultimativna je pobjeda. Nitko nije iznad tebe, jer si ti Bog. I dan danas si Bog, iako više nisi toliko hrabar da primaš plave koverte za operacije i odlazak u prijevremenu invalidsku penziju.

A onda, postoji u Hrvatskoj onaj sloj ljudi koji kao da ima gubu. Njih se svi srame, nitko im ne upućuje hvalospjeve, iako i njih komentiraju ispod obrva. „Znaš, ona je konobarica…“, „znaš, ona ti radi u Lidlu kao prodavačica…“ Svaka „normalna“ hrvatska mater potiho se jada kako je to samo privremeno. Dok ne nađe nešto bolje. Jer u Hrvatskoj običan radnik je nitko i ništa. Nitko ga ne hvali i nitko ga ne cijeni. Kao da je sramota.

Najveća pak greška pokleknuti je pred tim mentalitetom.

Imam prijatelja koji je s ženom došao u Irsku. Zamislite, bez ikakvih veza i vezica uspjeli su se zaposliti. On u skladištu, a ona u hotelu kao spremačica. S obzirom na slabo znanje jezika, ti poslovi bili su im i više nego dovoljni za početak. U Hrvatskoj su ostavili obitelj koja nije imala puno. To dvoje mladih, radišnih ljudi napustilo je sve ono što su zvali domom i upustilo se u nepoznato. Oboje školovani ljudi, ali siti nezaposlenosti i korupcije u domovini.
I tako, polako, počeli su živjeti i raditi u Irskoj. Početak je bio mukotrpan kao i svima nama, beskrajni sati rada i vrlo malo odmora. Uzaludna potraga za stanom i sheranje kuće s Brazilcima. Nakon godine dana, uspjeli su iznajmiti vlastiti stan. Pomažu svojima u Hrvatskoj. Ljetuju u Grčkoj. Ona je voditeljica tima za čišćenje u hotelu, vrlo brzo je napredovala. On je u skladištu dobio bolji posao, rukovodi dečkima u svojem timu. Prava idila, reklo bi se.
Dok nisu prvi put posjetili dragu domovinu. Sve je to divno i krasno dok ne morate objasniti rodbini i prijateljima što ustvari radite. Jer njima nije bitno koliko zarađujete. Iskreno, zarađujete kao pravi direktor u Hrvatskoj. Ali ipak, „samo“ ste čistač ili skladištar u njihovim očima. Tetka se snebiva nad vama jer ste eto završili fakultet, a sad radite kao voditelj službe čišćenja u hotelu. U njenim očima, mijenjate prljave plahte bogatim turistima. U njenim očima, premećete kutije i kutije robe u nekom prljavom skladištu. A bratić, kruha gladan i u ovrhama, eh… ali on je inženjer. Vas bi trebalo biti sram.

Jedan drugi prijatelj ima sličnu situaciju. Kad god kaže da radi u servisu za industrijsko čišćenje, gdje je također voditelj tima, kažu mu: „ah dobro, pa bit će bolje…“. Kad im kaže da je zadovoljan i dobro plaćen, i da mu nikad nije bilo bolje, onda zanijeme. Valjda ne vjeruju svojim ušima.

Ne čudim se ja svemu tome. Mi smo ljudi odgojeni u jedno čudno doba, u okružju gdje je sramota raditi bilo što da bi preživio. Jedna samohrana majka koja radi kao konobarica prije svega će biti kurva. Ako si prodavačica na blagajni, bolje ti je da imaš kugu nego to. Ako radiš na građevini, običan si šljaker. Bolje gladan piti pivu pred dućanom nego raditi nešto samo da preživiš. Sve dok mamica od penzije daje za kavu i cigarete, život u Hrvatskoj je dobar i nitko se ne žali. Jer sinko je inženjer, ne dao bog da nešto radi i zaradi koju kunu. Sramota je. Lakše je cviliti kako posla nema.

Nije tajna, ja imam sina od 16 godina koji ide u školu u Irskoj. Poslije Nove godine ide raditi. Slagat će police u dućanima. Ili prati suđe u hotelu. Bilo što, ali naučit ću ga koliko je težak svaki dinar. Jednog dana, možda bude inženjer, a možda i knjigovođa, nije bitno. Možda bude informatičar, a možda i vodoinstalater. Put do uspjeha nije lak, i vrlo je grbav. Ono što ne želim je da podcjenjuje bilo koga. Želim da vidi da se uspjeti može i da je uspjeh vrlo relativan.

Mi koji smo otišli ispočetka smo radili bilo što. Hranili smo vlastitu djecu i napravili najbolje kako smo mogli. Ljetovali na Tenerifima i kupovali prve aute da bi tu istu djecu razvozili po vrtićima i školama, jer baka ovdje nemamo. Naplaćali smo se vrtića i babysiterica i kojekakvih najamnina. Žene su se naradile po dućanima i muževi po skladištima, ne bi li uskladili smjene da se za tu istu djecu ima tko brinuti. I uspjeli smo. Nismo birali, istina je. Ali smo svaki euro krvavo zaradili.

I zato za svaki pogled ispod obrva i svako vaše podcjenjivačko „a dobro, bit će bolje…“ zaboli nas ona stvar. Sva sreća božja da smo se od tog mentaliteta maknuli. Zaboli nas i kad nas ogovarate po zakucima lijepe nam Hrvatske kako čistimo wc-e u Irskoj. Zaboli nas i to što nam je brat od strica u općini i od mita je uspio kupiti lijep apartman u Zadru. Sve dok nam je dobro, molim vas ostavite nas na miru. Kad uspijete shvatiti da i ona prodavačica u Lidlu koja vam kuca robu koju kupite zaslužuje poštovanje, i da ona teta koja vam ujutro prije posla poslužuje vruću kavicu iako joj se djeca sama spremaju za školu i radije bi bila s njima nego trpjela vaše ponižavanja, onda će možda i vama biti bolje. I onda vam neće pasti na pamet da podcjenjujete one koji su se odvažili u nepoznato graditi neki bolji život za sebe i za najmilije. Poštujte to. Za deset godina ionako će se vidjeti tko je tko. Shvatit ćete da se taj mentalitet jednom mora promijeniti da bi bilo bolje svima. I zaboravite na sve što su vas učili. Ako želite uspjeti u ovom nemilosrdnom svijetu, podmetnite leđa i prestanite ogovarati. Jer svijet tako funkcionira, snađi se druže… mi smo to na svojoj koži naučili. Na vama je da to tek otkrijete.

Komentiraj članak: