[KOLUMNA] Dosta mi je korone! – Dubravka Lisak

Inače nisam baš neka ekstrovertirana osoba. Danima mogu sjediti u krevetu i chillati, čitati knjigu ili pisati. Zaista, nisam jedna od onih persona koje su uvijek aktivne, u potrazi za avanturom, trčanjem ili teretanom. Ali ova korona mi već opako ide na živce.

Negdje početkom 12. mjeseca prošle godine promijenila sam posao, pa sam tako nakon dugo godina rada u hospitality industriji odlučila pokušati sreću u retail trgovini, velikom trgovačkom lancu na srednje menadžerskoj poziciji. Činila se to dobra odluka sad kad su djeca već narasla a moj projekt Art terapeuta je tek u začetku, s nekoliko klijenata mahom sredovječnih gospođa kojima je više bilo dosadno nego da su bile pod stresom. Mislila sam, jaja se nikad ne drže sva u istoj košari, pa tako i prihod ne smije pritjecati samo iz jednog izvora. Hvala Bogu da sam uz Art terapiju zadržala stalan i siguran posao, jer tko zna gdje bih sad bila, kad je sve stalo.

Već do trećeg mjeseca etablirala sam se u novoj kompaniji iako je posao sam po sebi stresan do bola. Radila sam po 10 sati dnevno, dolazila kući mrtva a veš se gomilao u kutu sobe čekajući moju kćer da ga posloži. Ja jednostavno nisam imala snage.

A onda su se stvari počele odvijati onako kako nikad ne bih ni mogla zamisliti. U Kini se pojavio Corona virus i prijetio je da postane nova Španjolska gripa, s milionima mrtvih. Poučena primjerima ptičje, svinjske i svih ostalih gripa, nisam se baš previše brinula oko toga. Po meni, bila je to samo još jedna prenapuhana bolest, još jedna od onih koja prijeti zapadnoj civilizaciji, dok u isto vrijeme od malarije ili AIDSa umre ne znam koliko crnaca godišnje, ali to su ipak samo crnci, a ne bogat i bijeli zapad. Uredno sam djeci kupila karte da Uskrs provedu s tatom u Hrvatskoj, što se na kraju ispostavilo nemogućim. Ryanair je otkazao letove, a sad mi je drago i da jest, jer bi klinci zapeli u Hrvatskoj tko zna na koliko dugo vremena.

Odjednom, našli smo se u totalnom lockdownu. Škole otkazane, premijer Leo daje izjavu čak iz Amerike. Nastaje ludnica, ljudi kupuju toalet papir i konzerve kao da sutra ne postoji. Sve se zatvara do daljnjeg, a mi postajemo neka čudna sorta ljudi, ili neljudi, koja hoda okolo naokolo u maskama i rukavicama. Smak svijeta. Tjedan dana smo jeli samo mljeveno meso jer su sve drugo pokupovali. Užas. Ali moram priznati, i ja sam kupila nekoliko paketa wc papira, paracetamola i nurofena, tek toliko da se nađe ako me zatvore u totalnu izolaciju. Nikad se ne zna. Priznajem, pokleknula sam.

Partner je odmah počeo raditi od doma, a djeca su bila presretna jer nema škole. Ispočetka, sve se činilo kao jedan prisilni produženi godišnji odmor, koji nam je svima bio prijeko potreban.

A onda, na mom radnom mjestu, počeli su se javljati problemi. Kao jedan od rijetkih trgovačkih lanaca koji je ostao otvoren, naravno da se sav teret kupaca prebacio na nas. U isto vrijeme, velika većina radnika proglasila je samoizolaciju i ostala doma. Preostali dio radnika, uključujući i mene, našao se pod velikim pritiskom. Dugačke radne smjene, obavezne rukavice, konstantan strah od zaraze uzeli su maha. Nema dovoljno ljudi, a police moraju biti pune.

Ja ću zapamtiti ovu koronu kao razdoblje kad sam najviše radila. Ono što me najviše boli je da su svi Irci uredno ostali doma, uzimajući naknadu od 350 eura tjedno koliko daje Irska vlada, a mi budale smo ostali raditi. Mislim uvjetno budale, jer zarađujemo duplo više od tih 35o eura, ali sad se pitam, nisam li ja glupa što nisam ostala doma i uzela naknadu? Tko će to znati.

I tako, nakon 10 sati odrađenih dnevno, dolazim kući. Djeca spavaju do dva popodne, po cijele noći igraju igrice. Ovaj moj odradi par remote kompjutera dnevno i zove to poslom. Kod kuće me svi dočekaju sa svojim pričama, od toga što su interesantnog danas vidjeli na Youtube-u i što ima novog u svijetu automobilske industrije, te što je izjavio Putin kojeg naprosto svi obožavaju. A meni dođe da vrištim dok ispijam čašu crnog vina da dođem malo k sebi. A onda mi dođe da ih sve zadavim.

U normalno vrijeme, otišla bih u Penney’s i zdrobila eure da se malo smirim, ali kako ću kad je sve zatvoreno? Otišla bih u neki restoran, da probam malo tajlandske kuhinje, ali kako kad me tamo vreba korona iza ugla…

Bože, u kakvim čudnim vremenima živimo…

Gledam i ljude koji dolaze u našu trgovinu. Više je tipova posjetitelja. Jedni imaju maske i rukavice dok im djeca uredno plaze po podu i diraju stvari. Drugi su opušteni kao da se ništa ni ne događa. Svi kupuju ono što treba i ne treba. Dosadno im je pa idu samo da im prođe vrijeme. Jer u vrijeme virusa najbitnije je kupovati ukrase za kuću, posteljinu i vrtni namještaj. Neki se pak boje virusa ko vraga. Paze da ne diraju stvari, dezinficiraju se valjda doma s Domestosom a kod nas uredno uzimaju rukavice. Drže se razmaka i prigovaraju jer ja ne nosim masku a pričam s njima.

Postoje i oni koji puno čitaju pa tako kupuju samo Detoll jer on jedini ubija viruse. Sva ostala sredstva, puno jeftinija, ne priznaju kao efikasna. Kad kupuju, kupuju litre, i iskreno ne znam što sve doma s tim dezinficiraju, koliko su nakupovali.

I nekako smo prihvatili novo normalno, kao da starog života nikad nije bilo. Normalno je da u kupnju idemo u rukavicama, normalno nam je da nosimo maske na licu. Normalno nam je da čekamo pola sata pred Lidlom jer virus ne možete dobiti od 20 ljudi koliko ih trenutno može biti u dućanu, samo ako je iznad toga, onda ste u opasnosti. Normalno nam je da prijatelje nismo vidjeli mjesec dana i više, s nikim otišli na kavu ili prozborili pokoju riječ.

Ja sam svojoj djevojčici dozvolila da se igra. Mama dječaka koji joj je najbolji prijatelj je medicinska sestra. Kaže, ako itko dobije koronu, bit će to ona. I tako smo prešutno dale djeci da se igraju zajedno, jer bi uz sve te igrice poludjeli. Malo po malo, i ostala djeca su se pridružila našem malenom klanu, pa se sad svi zajedno igraju. Neki od njih isključivo s maskama i rukavicama, ali bolje i to nego da čame kod kuće.

I tako, svi smo se poveselili da se vraćamo nazad u normalu, kad ono… nema, bit će to u pet faza. Premijer nam je ipak liječnik pa on najbolje zna. Ubit će i ono malo ekonomije od koje smo mi ovdje imali koristi.

I sad se pitam, što je s našima koji rade po hotelima? Restoranima, frizerskim salonima? Hoćemo li mi biti ti koje će najviše pogoditi ova recesija koja nam se sprema, i kako će izgledati to novo „normalno“ koje nas čeka. Hoće li nama lanlord progledati kroz prste ako ne platimo stanarinu? Kao i uvijek, svi smo jednaki ali neki će biti jednakiji od nas. Koliko ljudi će se vratiti jer radnih mjesta na kojima su radili više nema? Pitanja su to na koje osobno nemam odgovor, iako se nadam najboljem.

A više od svega brine me ta normala u koju se kao vraćamo. Zaista sam sigurna da nakon ovoga svijet nikad neće biti isti. Ionako otuđeni, sad imamo i razlog da držimo socijalne distance. Brine me koliko još će manipulirati s nama dok mi šutke prihvaćamo sve po cijenu većeg dobra? Kao da sami tražimo represiju, kao da smo sami sebi nakovali rešetke u kojima se spremamo živjeti.

A možda nas sve ovo nagna da budemo bolji ljudi. Da shvatimo narode koji žive u ratu, u izolaciji, pod totalitarnim režimima. Nama je ovako nekoliko mjeseci, a oni život provode izolirani, jadni i bespomoćni. Koliko smo zapravo sretni jer imamo posao, jer možemo raditi od kuće, jer imamo kruha i vode i dovoljno Domestosa?

Cijeli zapadni svijet dokazao je da je ustvari razmažen i komotan. Kad se radi o našim glavama, itekako smo u stanju zaustaviti sve, pa makar i pod cijenu recesije. Ali kad gledamo djecu koja umiru od ebole, onda nas se to ne tiče.

Zato se iskreno nadam da to novo „normalno“ neće značiti povratak na staro. Želim da se i ubuduće vidi vrh Himalaje jer nema smoga, želim da konačno obnovljen ozonski omotač takav i ostane. Možda je čovječanstvu zaista potrebna Španjolska gripa ili kuga svakih stotinjak godina da bi se zemlja od nas konačno odmorila.

U svakom slučaju, dosta mi je ove korone. Žao mi je što ne živim u Švedskoj koja jedina nije imala lockdown. Ne želim da se sa mnom manipulira strahom od smrti ili krivnjom jer sve ovo ne shvaćam preozbiljno. Ne želim da novo normalno bude dugotrajna recesija koja će za izliku imati ovaj prokleti virus. Jer nakon ovoga, bogati će biti još bogatiji, kako to uvijek biva, a sirotinja je ta koja će nastradati.

Želim normalno živjeti uz osobnu slobodu na koju sam navikla. Tome težim i tome se nadam. A kad sve ovo završi, nadam se da ću se pošteno odmoriti. To je ono što mi najviše treba. Nadam se da će sve uskoro završiti, da ću vidjeti Grčku koju toliko želim i da će sve ovo biti samo ružno sjećanje.

Komentiraj članak: