Ubojstvo Anne Kriegel – stravičan zločin koji će promjeniti Irsku?

Lijepa naša Irska, koju svi gledamo kao obećanu zemlju više od godinu dana je u šoku te pozorno prati vijesti o ubojstvu 14-godišnje Ane Kriegel. Dokaz je to da u svakoj zemlji ima nasilja, ma koliko se ona naprednom činila.

Ana Kriegel nestala je u svibnju prošle godine, da bi na kraju bila pronađena u obližnjoj napuštenoj kući u Lucanu, gola, silovana i ubijena tupim udarcem u glavu. Provedena je opsežna istraga, a javnost se digla na noge, u šoku i nevjerici. Optužena su njena dva vršnjaka, dvoje 14-godišnjaka, i nakon jednogodišnjeg suđenja, prije nekoliko dana oboje su proglašeni krivima za teško ubojstvo. Dječak A, kojemu nikad nije objavljeno puno ime i prezime, baš kao i dječaku B, je uz teško ubojstvo osuđen i za seksualni napad, odnosno silovanje. Oboje su zadržani u Oberstownu, u domu za maloljetne nasilnike i delinkvente, osuđene na dom jer su premladi da služe zatvorsku kaznu.

U mobitelu dječaka A pronađeno je mnogo pornografskih slika i kojekakvih perverzija, dok je dječak B navodno vidio ubojstvo ali nije ništa učinio da ga spriječi, nego je pobjegao i šutio o svemu. On je bio i osoba koja je Anu namamila u napuštenu kuću, a ona je pak bila povučena, nesigurna djevojčica zaljubljena u dječaka A. Grozno…
Anu Kriegel roditelji su posvojili kao siroče iz Rusije, želeći joj pružiti dostojanstven i lagodan život. Narasla je u prekrasnu djevojčicu koja je voljela šminku i bila je vrlo lijepa, iako pomalo osamljena i nesigurna. Pomisao da nakon što 14 godina odgajaš dijete da tako završi, u najmanju ruku izaziva jezu u svima nama.

Nakon tog ubojstva čini se da nitko na svoju djecu više neće gledati isto. Novine su pratile tijek suđenja, iako su dječaci bili zaštićeni od očiju javnosti prema Zakonu o dobrobiti djece.

Kad su proglašeni krivima, i meni su potekle suze. Kažu da u susjedstvu nitko nije imao riječi, a poneki ljudi su i prestali pratiti suđenje jer je jednostavno bilo – preteško. Količina agresije i nasilna smrt kojom je Ana umrla, a umirala je satima, nikako se ne može povezati s dvoje još nedoraslih dječaka, onakvima kakve neki od nas imaju kod kuće, i svi ti dokazi protiv njih činili su se kao u nekom kriminalističkom američkom filmu, a ne pred našim vratima.

Nekim ljudima je laknulo jer je pravda konačno zadovoljena, dok su neki ipak osjetili sažaljenje za obitelji tih dječaka. Što njima sad prolazi kroz glavu, tko zna…

Jednostavno je nevjerojatno da netko njihovih godina može počiniti zločin kakav su počinili.

Drugi pak kažu da samo suđenje nije pošteno – zna se tko je Ana, tko su joj roditelji, a dječacima nikad nije objavljeno ime i prezime. Čini se kao da se ovdje štite ubojice, od kojih je jedan silovatelj i ubojica, a drugi pomagač, dok Anu i njenu obitelj nitko nije zaštitio od javnosti. Javio se bijes protiv takve tajnosti, jer ubojica je ubojica, pa iako bio i dijete. Roditelji žele zaštititi svoju djecu u budućnosti, iako je malo vjerojatno da će dječak A tako ubrzo vidjeti slobodu.

Nakon svega, neki su na društvenim mrežama ipak objavljivali slike dječaka, ali je Facebook brzo uklonio taj sadržaj.

Mene kao roditelja dječaka i djevojčice ipak brine druga stvar. Kao roditelji, nismo li ipak u jednoj mjeri odgovorni da nam djeca ne izrastaju u psihopate koji su u stanju učiniti takav zločin? Poznajem li ja dovoljno svojeg sina da mogu spriječiti u začetku ako vidim da ide u krivom smjeru? Jesmo li kao roditelji zaista slijepi i nemoćni, i da li krivica pomalo leži i na tim roditeljima? Jer Anini roditelji su napravili sve da bi zaštitili svoju kćer. Pod stakleno zvono je nisu mogli staviti zauvijek… Bila je djevojka, zaljubila se, taj dan izašla je iz kuće sretna jer ju je njena simpatija pozvala da se nađu. Naivna i mlada, ne znam kako su njeni roditelji mogli znati što će se dogoditi, a zasigurno sad sebe krive što su je uopće pustili. Naivna, zašto je uopće krenula u tu napuštenu kuću, ne znajući da će par sati kasnije završiti silovana, gola, s trakom oko usta i vrata i ubijena tupim udarcem u lubanju.

Kao roditelj, pitam se možemo li uopće štititi svoju djecu, ili smo prepušteni sreći i nesreći, sudbini ili kako nam je grah pao… Sačuvaj Bože…

A drugo, kako je moguće da moj maloljetan sin na mobitelu čuva fotografije i snimke seksa sa životinjama i „vrućim Ruskinjama“ , što su našli dječaku A zaplijenivši mu kompjuter i mobitel, a da ja barem ne naslutim da se s djetetom nešto događa? Kako je moguće da u povijesti njegovog pretraživanja na Googleu nađu upite kako počiniti ubojstvo, a da roditelji barem nisu naslutili da se nešto događa? Jednostavno ne vjerujem.

Kao majka, nisam neki kontrol-freak, ali ipak shvatim kad je dijete depresivno, kad ima problem, kad se nešto događa… Svaki roditelj ima taj osjećaj. Zbog toga s jedne strane ne žalim roditelje dječaka… svjesna sam da to nisu željeli, i svjesna sam da im je ovaj događaj najgore što im se dogodilo u životu i vjerojatno ne spavaju, ali ipak više žalim Anine roditelje.

A onda opet, znamo da se psihopat jednostavno rađa, pa se postavlja pitanje ranog praćenja djece i njihove procjene, čime se Irci stalno busaju u prsa. Očito su to samo prazne priče. Djeca su im divlja i agresivna, i to je činjenica.

Vlada bi, što se sad naveliko zahtijeva, mogla pozabaviti zakonima o dostupnosti pornografije djeci, osobito nakon ovog suđenja.

Što je dovelo do ovako groznog zločina, nikad ustvari nećemo saznati. Svi vole optuživati roditelje da nisu dovoljno strogi, da djeci daju da gledaju nasilne filmove i serije, da igraju nasilne igrice… možda je ovo samo izdvojen slučaj psihopatskog djeteta, a možda smo svjedoci utjecaja modernog digitalnog doba na vlastitu djecu. Svijet postaje sve nasilniji, pa tako i naša djeca.

Kako možemo zaštititi naše kćeri? Sama ta pomisao u meni izaziva jezu i bespomoćnost pred izazovima društva u kojem živim.

Bilo kako bilo, slučaj Ane Kriegel izazivat će gorak okus u ustima Ircima još dugo vremena. Je li umrla bez razloga, zasigurno jest. Nikakav politički angažman ili odluka u budućnosti ne može opravdati njenu smrt.
Dječak A i dječak B najmlađi su teški ubojice u Irskoj svih vremena. Za njihov zločin predviđena je kazna doživotnog zatvora, što se njima kao maloljetnicima ne može dosuditi. Hoće li polovinu života provesti po domovima i rehabilitacijama, i hoće li to od njih napraviti još veće nasilnike, povijest će reći. Mi se možemo samo tješiti da je pravda barem malo zadovoljena ovom presudom.

Aninim roditeljima, koji su se u sudnici držali za ruke i tiho plakali, nikad neće biti zadovoljena pravda. Uništeno je nekoliko obitelji, troje djece od kojih je jedno mrtvo.

Nama promatračima ostaje gorčina i tuga, te nada da se ovakav dječji zločin neće nikad više ponoviti. Barem ne u Irskoj u koju smo od nasilja i pobjegli.

Komentiraj članak: