Prošlo je 28 godina otkako se 18. lipnja 1994. u Loughinislandu u Sjevernoj Irskoj dogodio stravičan zločin, masakr u lokalnom baru Heights gdje su naoružani paramilitaristi rafalom iz AK-47 ubili šestoricu muškaraca. Ubojstva su se dogodila sat vremena nakon velike pobjede Republike Irske 1-0 protiv Italije na Svjetskom prvenstvu 1994. godine u SAD-u.

“Mirna je subota početkom lipnja dok sjedimo u prostoriji u kojoj su se dogodila ubojstva.”

Piše to Keith Duggan prisjećajući se stravičnog masakra u Loughinislandu.

– Mislim da je tada svatko govorio o toj utakmici – rekla je Claire Rogan, žena čiji je suprug Adrian ubijen kobne noći u kojoj je Republika Irska slavila 1-0 protiv Italije na Svjetskom prvenstvu 1994. godine u SAD-u.

– Tog jutra vratili smo se s odmora u Španjolskoj, a čak i prije nego što smo otišli, upitala sam se hoćemo li se vratiti. Tamo smo upoznali ljude iz Donegala i cijela zaje*ancija je bila oko toga hoćemo li navijati za momčad u subotu navečer.

Sat vremena nakon završetka utakmice dvojica muškaraca ušla su u Heights Bar, povikali “fenijski gadovi” i otvorili vatru iz pušaka AK-47. Bili su pripadnici paramilitarističke organizacije Sjeverne Irske (UVF).

A u baru je petnaest muškaraca slavilo pobjedu Republike Irske. Kada su naoružane ubojice izjurile van i otišle automobilom, šestorica muškaraca ležala su ili mrtva ili na samrti. Još petorica su bila ozlijeđena.

Svih šest mrtvih muškaraca – Rogan, koji je imao 34 godine; 87-godišnji Barney Green; Greenov 54-godišnji nećak, Dan McCreanor; Malcom Jenkinson, koji je također imao 54 godine; Patsy O’Hare, koji je imao 35 godina; i 39-godišnji Eamon Byrne – bili su katolici. A u mjestu gdje ima i protestanata i katolika, Heights je uvijek bio mješoviti bar.

Loughinisland je pomalo zabačen, oko kilometar i više od glavne ceste koja spaja Belfast i Newcastle u Sjevernoj Irskoj. 

– Trepni i promašio si ga – rekla je Emma, kćer pokojnog Adriana.

– Bio je netaknut. Zaista jest – dodao je Aidan O’Toole, čovjek čija obitelj posjeduje bar i koji je stajao iza šanka u noći ubojstva.

– Ovdje nikada nije bilo nevolja. Bila je to mješovita, farmerska zajednica i dvije glavne teme bile su uzgoj/poljoprivreda i galski nogomet. Protestanti i katolici su se odlično slagali, evo, i dok ovo govorim, u ovome trenutku u baru jednog katolika sjede protestanti. Tada je ovo mjesto bilo samo “laka meta”.

Nakon nezapamćenog masakra obitelj O’Toole je preuredila lokal i jedno mjesto posvetila šestorici objesivši njihove fotografije uz koje stoje imena poginulih. Jednom kada se uopće odlučila ponovno ga otvoriti.

– Otac je bio strašno utučen i potresen. Jednostavno nije htio – rekao je Aidan, prenosi Irish Times.

No, bar Heights nije bio obično mjesto malenog mjesta u Sjevernoj Irskoj već ono u kojem se zajednica okupljala pa je i lokalni svećenik posjetio obitelj poguravši ideju o ponovnom otvaranju.

Claire Rogan se kroz maglu sjećanja osvrnula na prve dvije godine otkako ju je prerano napustio suprug Adrian. Konstantno je trpjela psihičke šokove i nekako odlazila na posao. Nekako hranila i odgajala svoje dvije djevojke. A povremeno bi se obitelji poginulih okupili u Heightsu gdje su zajedno pjevali.

– Bili su to trenuci u kojima smo izbacivali iz sebe sve što nas je morilo. Nekome sa strane izgledali bismo kao luđaci, no mi smo se tako rješavali stresa. Lokal se kad-tad morao ponovno otvoriti, inače bi cijela zajednica zauvijek otišla – rekla je.

Iako je od ubojstava prošlo gotovo 30 godina, posljedice se osjećaju dan-danas. Onog trenutka kada zatvori oči, Aidan O’Toole pred očima vidi sve i jedan detalj iz te noći. Riječi i smijeh. Pucnjavu kao u usporenom filmu.

 Kao da je bilo jučer – kaže.

– Pokušavaš se oduprijeti i ne dopustiti da te obuzme. Tijekom godina sam morao odgojiti djecu i odlaziti na posao svakodnevno. Ali dio toga jednostavno ne odlazi.

Adrian Rogan te je noći, 18. lipnja 1994. godine, stigao u Heights pokupiti dvije ulaznice za utakmicu Republike Irske. Da nije, danas bi vjerojatno bio živ. Njegova supruga Claire stigla je neposredno nakon pucnjave, a ulaznice i njegove osobne stvari je mogla ponijeti kući.

– Svekar je bio u kući pa sam sišla dolje. Jedan od prvih muškaraca koji je tamo bio je rekao: ‘Claire, ne ulazi. Trebamo svećenika. Došlo je do pucnjave.’ I mislila sam da su neki dječaci pucali u zečeve, da je pištolj opalio… To mi je prolazilo kroz glavu.

Godinama su obitelji poginulih i cijela zajednica živjeli pokušavajući život učiniti što boljim nadajući se da će jednog dana policijska potraga iznjedriti neke rezultate. Jedan od čelnih ljudi istrage Claire je obećao da će “prevrnuti sve i jedan kamen”.

Deseci ljudi su bili privedeni i završili na ispitivanju, a kako se deseta obljetnica pogibije bližila, tako su obitelji sve više sumnjale kako od istrage neće biti ništa. Pa su preuzele stvari u svoje ruke i same krenule pozivati naokolo, istraživati, a Adrianova kćer Emma izrasla je u pravu ženu, koja je postala pravnica. Sve u nadi kako bi konačno istragu privela kraju, kako bi razriješila slučaj svojeg oca i petorice ubijenih muškaraca…

Angažirali su odvjetnika, sastali se u Heightsu, razmijenili informacije. Ono što su otkrili ih je zgrozilo: mali broj uhićenih bio je testiran na uzorke ili briseve DNK. Automobil korišten u ubojstvima, Triumph Acclaim, otkriven je dan nakon pucnjave. Godinama je stajao u policijskom dvorištu i skupljao prašinu. Obitelj je kasnije otkrila da je završio na otpadu u drobilici jer je zauzimao previše prostora.

Uspjeli su pronaći dovoljno nedosljednosti u policijskim izvješćima kako bi ih uvjerili u neku vrstu dosluha između lojalističkih paravojnih postrojbi i policije. Žalili su se pučkom pravobranitelju za Sjevernu Irsku, Alu Hutchinsonu i naknadno izvješće naišlo je na toliko veliku osudu javnosti da je Hutchinson pristao odstupiti sa svoje dužnosti.

Obitelji su pokrenule i građanski postupak protiv britanskog ministarstva obrane 2012. i još traže odgovore. To je tema koja se obrađuje u “Ceasefire Massacreu”, novom dokumentarcu Oscarom nagrađenog redatelja Alexa Gibneyja.

UVF (protestantska paramilitaristička organizacija Sjeverne Irske sastavljena od dobrovoljaca) je preuzeo odgovornost za zločin tog 18. lipnja. Prvog rujna 1994., IRA je proglasila prekid vatre, a šest tjedana kasnije lojalističke paravojne postrojbe proglasile su svoje vlastito primirje.

Ubojice nisu uspjele “unijeti” sektaštvo u Loughinisland. Na bdjenju su susjedi protestanti pitali Claire je li u redu ući. Bili su uplašeni. Poželjela im je dobrodošlicu.

– Bili su zgroženi. Rekli su nam da to nije dogodilo u njihovo ime. I, ako ništa drugo, učinilo nas je bliskijima – rekla je Claire.

Posljedice se još osjete. Dok je novinar Irish Timesa Keith Duggan završavao razgovor s obitelji Adriana Rogana i zamolio ih za fotografiju, muškarac je ušao u Heights vraćajući se s cigarete. Upro je prstom u jednu od fotografija na kojoj mu je lice uzvratilo osmijehom.

– Držao sam tog čovjeka u rukama dok je umirao. Svi još patimo zbog toga…


IZVOR: 24 Sata

Komentiraj članak: