Korištenje pametnog telefona i pregovaranje o tome, vrlo je škakljiva tema u obiteljima. Kada djetetu dopustiti mobitel, kako kontrolirati što radi na njemu i kako ga bez svađe natjerati da napokon ostave tu prokletu stvar – sve se to čini kao vrlo teška bitka.
No u jednom gradu u Irskoj, otišli su i korak dalje. Gotovo cijeli grad – odnosno 95 posto od 22.000 stanovnika Greystonesa i susjednog Delganyja, nedaleko Dublina – pristali su svojoj djeci, barem do dobi od 12 godina, uskratiti telefone što znači da velika većina od tamošnjih 3500 učenika osnovnih škola danas nema pametni telefon.
U svijetu u kojem mnogi roditelji vode svakodnevne bitke da svojim petogodišnjacima otmu uređaje iz ruku, ovo se čini revolucionarnim zbog čega novinari iz čitavog svijeta pohode ovaj slikoviti irski gradić.
‘Zovu nas iz Australije, SAD-a, Francuske, Skandinavije‘, kaže Rachel Harper, ravnateljica Nacionalne škole St Patrick‘s koja je pokrenula inicijativu. ‘S jedne strane to je nevjerojatno jer smo samo mala škola, ali s druge strane to mi govori da je ovo globalni problem: nije važno gdje živite, roditelji imaju iste brige.‘
A te brige i ne treba posebno naglašavati: pametni telefoni služe za povezivanje i pristup informacijama, ali tu su i emocionalni pritisci i zlostavljanje na društvenim medijima kao i izloženost neprovjerenom sadržaju za odrasle.
Upotreba mobilnog telefona također utječe na koncentraciju: nedavno izvješće UNESCO-a o globalnom praćenju obrazovanja pokazalo je da djeci može trebati i do 20 minuta da se ponovno koncentriraju nakon što ih omete poruka na telefonu.
Ipak, većina djece očajnički želi mobitel, a neki desetogodišnjaci imaju pametne telefone već nekoliko godina, pa pritisak na druge raste.
Novinarka Kathryn Knight i njezin suprug Duncan su se odlučili za kompromis i izdržati barem do srednje škole. Kupili su mali ‘glupi telefon‘ bez aplikacija s kojeg ih kći Connie može zvati i slati poruke kad počne ići u školu i iz škole sama, ali ne može pristupiti internetu. To im je kupilo malo vremena, iako pretpostavljaju da će entuzijazam za takvim telefonom brzo splasnuti nakon što joj kolega iz razreda pokažu svoje videozapise na TikToku.
U WhatsApp grupi roditelja učenika mjesecima se priča o tome je li, kada i kakav telefon potreban. Nitko ne želi svome djetetu dati pametni telefon, ali koliko još dugo mogu odgađati neizbježno?
Jedan roditelj, koji ima sina Connienih godina i starijeg sina tinejdžera koji već dvije godine ima svoj uređaj, kaže: ‘Jednom kad ga dobiju, to je to – otišli su i nećete ih dobiti natrag. Izdržite koliko god možete.‘
Tu je i aspekt pritiska vršnjaka što ravnateljica Rachel jako dobro prepoznaje: ‘Roditelji govore da njihova djeca dođu kući i žale se da su jedina bez telefona. Prije nego što shvatite, samo troje u razredu nema telefone i onda ti roditelji na kraju popuste jer ne žele da im djeca budu čudna. Tada često krive školu. Pa sam pomislila ‘kako bi bilo da škola bude dio rješenja, a ne problema?‘
Karizmatična i simpatična Rachel vlastitim je očima vidjela preobrazbu koju je tehnologija izazvala kod djece. Iako nema vlastitu obitelj, dokazi su bili pred njom u učionici.
‘Nikad nismo dopuštali telefone u školi, ali to ne znači da ono što je na njima nekako ne dospije na igralište‘, kaže ona. ‘Počela sam primjećivati da su djeca, čak i ona od oko osam godina, bila puno opterećenija svojim tijelom kada su išla na plivanje. Neke su djevojčice imale aplikacije za brojanje kalorija na svojim telefonima. Činilo se kao da im je djetinjstvo sve kraće i kraće.‘
Druga djeca razgovarala bi s njom o influencerima koje žele oponašati, dok su neki 11-godišnjaci u njezinoj školi kazali da su slali poruke na WhatsApp grupe u 23 sata ili u ponoć.
Tu je i pristup sadržaju za odrasle. ‘Imamo 17 ukrajinske djece koja su sjajna u školi, ali to također znači da se puno priča o ratu u Ukrajini, a ako im damo telefon, jednim klikom, djeca ga mogu istraživati i pronaći vrlo uznemirujuće stvari‘, kaže ona.
‘Problem je u tome što su djeca tako pametna i jednostavno znaju kako se koristiti telefonima, ali nisu emocionalno spremna snaći se u onome što na njima nađu.‘
Sve to, zajedno s anegdotalnim dokazima roditelja koji su joj rekli da njihova djeca traže pametne telefone u sve mlađoj dobi, uvjerilo je Rachel da mora djelovati. Ono što je smislila je dobrovoljni kodeks, a ne zabrana mobitela: ‘Onog trenutka kada izgovorite riječ ‘zabrana‘, tada dobijete otpor‘, kaže ona.
Šira zajednica već je pokrenula inicijativu pod nazivom ‘It Takes a Village‘ (‘Potrebno je selo‘, prev.), koju je pokrenulo osam osnovnih škola u zajednici kako bi se pozabavili primjetnim povećanjem razine anksioznosti među učenicima koji se vraćaju u učionice nakon Covida.
S obzirom na rizike koje donosi posjedovanje pametnih telefona, rješavanje njihove upotrebe činilo se prirodnim sljedećim korakom.
‘U svibnju sam saznala da je jedna lokalna škola donijela dobrovoljni kodeks za pametne telefone i pomislila sam koliko bi to imalo utjecaja da se svi istovremeno prijavimo na njega‘, prisjeća se.
‘Sastavila sam pismo u kojem objašnjavam roditeljima da je inicijativa ‘It Takes a Village‘ korisna za njihovu djecu, a jedno od područja za koje smatramo da bi stvarno pomoglo, bila bi odgoda pristupa pametnim telefonima. Svi smo se potpisali i ti su potpisi pokazali da je ovo pothvat zajednice.‘
Uslijedio je odaziv o kojem nije mogla niti sanjati. Ne samo da su učenici u školi St Patrick‘s – i sedam drugih obližnjih osnovnih škola – prestali moliti svoje roditelje za telefone, neki koji su ih već imali, vratili su ih.
‘To sigurno nisam očekivala‘, smije se Rachel.
Ovo nije samo ohrabrujuće, već i revolucionarno. Sve obitelji koje sudjeluju čine to anonimno, tako da nema opasnosti od upiranja prstom u one koji se nisu prijavili.
‘U konačnici, ne možemo kontrolirati svakoga niti to želimo. Možemo ideju promovirati, a onda se ostalo svodi na grupnu odgovornost. Ako se 70 posto učenika prijavilo, a vi ste u onih 30 posto, više ste ohrabreni da idete s onih 70 posto‘, kaže.
‘U svakom slučaju nema osuđivanja. Neki roditelji mi dođu i kažu da su oni jedni od onih groznih roditelja koji su svom djetetu kupili pametni telefon, a ja im kažem da se svi trude dati sve od sebe, samo nismo unaprijed znali koliko će ovi telefoni biti napredni i zarazni za djecu.‘
No ovo sve ne znači da je St Patrick‘s ‘zaostala‘ škola: oni povremeno koriste tablete u nastavi i govore o prednostima tehnologije.
‘Mi nismo protivnici tehnologije, ova je dio naših života‘, kaže Rachel. ‘Ovdje se radi o tome da osiguramo da su naša djeca adekvatno pripremljena i opremljena da se nose s odgovornostima koje dolaze s tehnologijom. Također nastojimo zaštititi djecu u budućnosti kako dob u kojoj dobivaju mobitele ne bi bila sve mlađa i mlađa. Neki osmogodišnjaci su ih već imali. Hoće li sljedeći biti sedmogodišnjaci, pa šestogodišnjaci?‘
‘Puno radimo s djecom, razgovaramo s njima o korištenju telefona na razuman način. Jednostavno smatramo da je 12 godina puno bolja dob za njih da se mogu nositi s pametnim telefonom i svime što dolazi s njim.‘
Rachelin hrabar potez privukao je pozornost ne samo novinara već i ministara u vladi.
Bivši ministar vanjskih poslova William Hague istaknuo je ovaj grad kao svjetionik nade u borbi protiv mobilnih telefona.
Rachel se također sastala s tadašnjim irskim premijerom Leom Varadkarom kako bi razgovarali o mogućnosti širenja ove inicijative na ostatak Irske.
Zbog Racheline inicijative dosada je gotovo nestala: ‘Sada, umjesto da sjede na igralištu i pričaju o onome što su vidjela na TikToku, djeca razmjenjuju ideje, razgovaraju koristeći svoju maštu. Drugim riječima, raditi ono što bi djeca trebala raditi.‘
IZVOR: Jutarnji
Komentiraj članak: