Čitam u novinama, opet nas rastežu po člancima. Kažu: Alarmantan apel nove postojbine Hrvata u Corku. Ja mislila, što se sad opet dogodilo… A ono, ispalo da nam djeca zaboravljaju hrvatski jezik. Pa nam je potrebna škola na hrvatskom, ili barem učiteljica hrvatskog jezika. Pa smo poslali upit na ambasadu… pa nas navodno odbili… pa nam je Školska knjiga poslala neke udžbenike da jadna djeca imaju iz čega učiti. A Bože dragi sapunice!!!
Pa onda čitam komentare, jer to je upravo ono što me uvijek najviše interesira… te zašto smo otišli u Irsku da nas sad financira jadna Hrvatska država, te kakvi smo mi ljudi da ne učimo sami doma djecu Hrvatskom svetom jeziku. Pa ima Hrvatska Crkvu i političare koji muzu pare, kud ćemo sad i mi iz Irske na sirotinju…
I onda vrhunac senzacionalizma: dijete čita jaja – đađa. Koja hrvatska tragedija…
Trebalo mi je jedno pola sata da se smirim, a onda sam sjela i razmislila.
Imam dvoje klinaca. Malena je ovdje krenula u prvi razred, prije nekoliko godina. Stariji sin ima 15 sad i on je došao kasnije. Kćer je došla taman u razdoblju kad se uče slova, brojevi, čitanje i pisanje. Nije znala riječ engleskog kad je došla. Tri mjeseca u školi je šutjela kao riba. Nije htjela pričati engleski, osjećala se inferiorno i jadno. Htjela se igrati s djecom ali nije ih razumjela. Bilo nam je jako teško. Mic po mic, naravno u igri i školi, počela je svladavati tu ogromnu prepreku zvanu engleski jezik. Nije prošlo 6 mjeseci, već ga je pričala dovoljno da prati nastavu. Radila sam s njom da bi ga što prije savladala, kupovala slikovnice, pomagala za učenje, i moram priznati, uz mnogo ohrabrivanja, konačno je savladala engleski jezik. Nije prošlo godinu dana, i već ga je pričala gotovo savršeno. Problem je bio čitanje. I tu dolazimo do ključnog problema koji naši dragi Hrvati očito baš i ne razumiju.
Moja kćer, kao dijete od 6 godina, je osnove čitanja naučila još dok smo bile u Hrvatskoj. Dolaskom ovdje, suočila se s nečim potpuno nepravilnim i nepoznatim – engleskim jezikom koji je i odraslomu jako težak, a kamoli djetetu. uz sve to, počela je učiti i obavezan irski jezik. S učiteljima ovdje zaista nije problem, to će vam svatko reći. Mi smo imali krasnu učiteljicu koja je bila svjesna činjenice da dijete ne može tako brzo savladati. Kćer je griješila u čitanju jer je Hrvatski jezik pravilan i čita se onako kako se piše, što nije slučaj s engleskim koji se maltene mora učiti napamet. Dugo smo se borili, i u jednom trenutku ja sam shvatila da Dorotea više ne zna ni Hrvatski niti Engleski. Kao u nekom čardaku ni na nebu ni na zemlji, bila je jednostavno zbunjena. Sjećam se kao danas da sam se požalila učiteljici, i on mi je rekla ovako: fokusirajte se na jezik koji dijete najviše koristi, jer ako je u ovom razdoblju budete silili da uči oba jednako, kad i sami znate kojim intenzitetom ona mora savladati engleski jezik, na kraju neće znati ni jedan ni drugi i puno će joj dulje trebati.
Sjela sam doma sama sa sobom i rekla: neka ona nauči engleski. Jer Hrvatski će pričati ionako, kad doma pričamo Hrvatski. Pričat će ga na školskim praznicima, s tatom, bakom, bilo kime… ali Engleski, to je jezik države u kojoj se ona školuje, u kojoj će živjeti i gdje ima prijatelje. Dakle, ja kao roditelj sam preuzela odgovornost i donijela odluku.
Kad bi došli u Hrvatsku, ljudi bi oko nas shvatili da ona više uopće dobro ne priča Hrvatski i da se muči s padežima. I prigovarali su. Samo moji roditelji su sve prihvatili s dozom humora, kad bi Dorotea izjavila „jesi se čula od bake“ iliti „did you hear from Granny“… Postoje riječi koje je zaboravila. Baku je zadnji put tražila: „ono fino koje izgleda ko mačja hrana ali nije.“ Drugim riječima – čvarci. Ili kaže da si je danas „porašpirala“ nokte. Neki dan baki nije znala na Hrvatskom napisati riječ „blagoslovljen“.
Ali gledajte, budimo realni, naravno da će djeca zaboraviti jezik, bez obzira učili ih mi tome ili ne. Oni će uvijek bolje znati jezik koji više pričaju, a to je u ovom slučaju engleski jer ga pričaju od 9-14:30 u školi, pa onda dođu doma i odu se van igrati s prijateljima… nije to stvar koja nas treba sablazniti. To je normalno. Pričali mi s djecom Hrvatski ili ne, oni će ga svejedno zaboraviti s vremenom, nikad u potpunosti, ali više im neće biti materinji jezik, posebno onima koji su se ovdje rodili ili su došli kao mala djeca.
Sjetite se djece naših gastarbajtera iz Njemačke, u ono doba dok smo mi bili djeca. Je, bilo nam je čudno slušati njihov naglasak, ali sve smo ih razumjeli. I svejedno smo se s njima igrali, nitko ih nije mrzio. Tako će i naša djeca. A što se tiče naše dopunske škole, ne bih se složila s našim dragim Hrvatima iz domaje. Nije uopće bit toga da neka učiteljica iz Zagreba doputuje u Irsku raditi jednom tjedno s djecom da bi ona učila hrvatsku gramatiku. Nije bit ni to što dopunska nastava već postoji u Dublinu. Bit je da se na neki način održi kulturni identitet i baština hrvatskog jezika. Bez obzira što smo se mi maknuli i radimo u Irskoj, zar ne zaslužujemo da se to veleposlanstvo koje muze novce od države malo bavi i konkretnim stvarima, točnije svojim ljudima ovdje? Čemu služe veleposlanstva? Čemu funkcija kulturnog atašea? Evo vam screen shot svih uhljeba u ministarstvu vanjskih poslova, je li ijedan od njih odgovorio na pitanje mame iz Corka?
Dakle, dragi naši Hrvati, oprostite što smo se usudili tražiti da Hrvatsko Veleposlanstvo konačno napravi nešto za što je i plaćeno, a to je da se bavi ljudima koji su emigrirali u Irsku. Nije uopće bitno, ima nas ovdje i učiteljica i profesora, ako ste slučajno mislili da svi peremo WC-e po hotelima, kao što se priča. Možemo se mi i sami organizirati. Pa ćemo osnovati svoje KUD-ove gdje će dječica učiti stare Hrvatske plesove. Nije problem naručiti od knjižara zbirke priča Ivane Brlić Mažuranić i čitati ih djeci subotom prijepodne. Nije problem da neka nadobudna mlada profesorica Hrvatskog jezika odvoji svoje vikend za odmor i umjesto toga otputuje u Cork predavati djeci. Problem je u tome što vi sami imate toliko uhljeba u ministarstvima i veleposlanstvima da smatrate da bi jedna naša inicijativa koštala milijune vas porezne obveznike.
Evo vam još jedan screenshot sa stranica hrvatskih veleposlanstava.
Citiram: „Program potpore hrvatskim zajednicama u iseljeništvu
Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske od 2012. godine, sukladno Zakonu o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 124/11 i 16/12) provodi Program potpore hrvatskim zajednicama u iseljeništvu s ciljem očuvanja i poticanja kulturne, znanstvene, gospodarske, sportske i druge suradnje između Republike Hrvatske i Hrvata izvan Republike Hrvatske.
Program potpore hrvatskim zajednicama u iseljeništvu predstavlja značajan iskorak prema hrvatskome iseljeništvu, jer je osmišljen upravo za podupiranje specifičnih potreba i konkretnih aktivnosti hrvatskih iseljeničkih zajednica u svim područjima bitnim za očuvanje i njegovanje hrvatskog identiteta.“
Pametnome dosta.
Dakle sve dok se vi smijete našoj djeci što silom prilika čitaju „đađa“ umjesto „jaja“, sjetite se da naša djeca muku muče jer imaju dva materinja jezika, dok vaša imaju samo jedan. Svakom našem djetetu ovdje treba skinuti kapu za uspjeh u školi i učenje engleskog jezika.
A mami koja je tako pametno na facebook statusu izjavila da mi kod kuće ne radimo dovoljno sa vlastitom djecom, pa se eto sad cijela Hrvatska bok uz bok njoj iščuđava kako smo lijeni pa nam djeca ne znaju Hrvatski, očito nije nikad imala takav problem. Njeno dijete sva sreća priča samo Hrvatski jezik, i to savršeno. Nadam se da će za dvadeset godina imati nekakve koristi od toga dok bude otplaćivalo Todorićeve dugove. Kažem, pametnome dosta. Ajmo se organizirati sami i nekako riješiti taj problem. Ja sam prva ZA.
Komentiraj članak: