Sukobi u Sjevernoj Irskoj počeli su kasnih 60-ih kad je tamošnja irska katolička manjina počela zahtijevati politička prava koja joj je uskraćivala britanska protestantska većina. Ignorirani prosvjedi prerasli su u nasilje nad katolicima, a britanska vojska, koja se umiješala u sukob umjesto da bude arbitar, pridružila se nasilju, zločinima i ubojstvima.
Irska republikanska armija (IRA) ispočetka je branila zajednice katolika, ali ubrzo je krenula u ofenzivu i započela gerilske napade na lojaliste i britansku vojsku, a u svojim napadima nisu se ograničili samo na Sjevernu Irsku, nego su prešli i u Englesku, kao i na neke britanske vojne baze u Europi. Često su ciljali bombaškim napadima centre britanske financijske moći, kao i tvrtke koje opskrbljuju britansku vosjku. U 30 godina u napadima IRA-e poginulo je oko 1700 ljudi, od toga 1000 britanskih vojnika. Čitav taj 30-godišnji sjevernoirski političko-gerilski konflikt u Velikoj Britaniji eufemistički zovu Nevolje.
Jedna od točaka zaoštravanja sukoba bila je smrt zatvorenih članova IRA-e koji su u zatvoru umrli od štrajka glađu tražeći da se njihov status zatvorenika iz kriminalaca promijeni u politički zatvorenici, no kako premijerka Margaret Thatcher tome nije htjela popustiti, IRA ju je označila kao glavnu metu. U bombaškom napadu 1984. godine u hotelu u Brightonu, IRA je pokušala eliminirati premijerku, ali je ona prošla neokrznuta.
Sedam godina kasnije, na vlasti u Velikoj Britaniji je bio Jon Major, koji je na unutarstranačkim izborima svrgnuo Margaret Thatcher i s čela Konzervativne stranke i britanske vlade. Ono što možda nije znao tada je da je u amanet dobio i dva operativca IRA-e koji su u Londonu već nekoliko mjeseci priređivali minobacački napad namijenjen Thatcher.
IRA je već neko vrijeme koristila minobacače kućne izrade u svojim gađanjima meta u Sjevernoj Irskoj, ali ne i na teritoriju Engleske. Downing Street 10, gdje je bilo sjedište britanske vlade, činio im se kao idealna meta za napad takvim oružjem.
S jedne strane, osiguranje oko Downing Streeta jako je pojačano otkad su napade prenijeli na englesko tlo. S druge strane, IRA ipak nije htjela usred bijela dana aktivirati autobombu kako bi ubila britanskog premijera, ali i mnoštvo civila. IRA-a je i dalje računala na potporu i simpatije svijeta, a civilne žrtve nisu im se činile kao politički oportune.
Sredinom 1990. godine dvojica IRA-inih članova otputovali su u London kako bi počeli s organizacijom minobacačkog napada na Margaret Thatcher. Izradili su minobacačke granate, nabavili kombi, a na kojem su probušili krov kako bi kroz rupu ispalili projektile. U međuvremenu na vlast je došao Major, ali je IRA odlučila nastaviti s napadom.
Na jučerašnji dan, 7. veljače 1991., kombi je parkiran na mjesto za lansiranje, 180 metara od Downing Streeta 10, gdje je Jon Major imao sastanak sa svojim ratnim kabinetom vezan za Zaljevski rat u kojem je Velika Britanija u to doba sudjelovala.
U 10:08 tri minobacačke granate ispaljene su iz kombija koji se zatim zapalio zbog eksplozivnog uređaja postavljenog da izazove požar koji će sakriti bilo kakve forenzičke dokaze. Dvije granate pogodile su obližnji park, a treća je pala u dvorište britanske vlade i eksplodirala, otprilike 27 metara od mjesta gdje je Major imao sastanak. Svi su zalegli ispod stolova, ali eksploziju je ublažila protueksplozivna zaštita na prozorima. Da je granata pogodila Downing Street 10, čitava britanska vlada bi poginula.
IRA je smjesta preuzela odgovornost za napad i poslala izjavu iz Dublina: “Neka britanska vlada shvati da će, dok su naši sunarodnjaci u šest okruga (Sjeverna Irska) prisiljeni živjeti pod britanskom vlašću, britanski kabinet bit će prisiljen sastajati se u bunkerima”.
Neozlijeđeni premijer Jon Major u parlamentu je osudio napad poručivši kako je vrijeme da IRA shvati da se demokracije ne mogu zastrašiti terorizmom.
U izvještaju stručnjaka britanske policije za eksplozive i antiterorističko djelovanje, Petera Gurneya, osjetio je i tračak divljenja za taj “odvažni, dobro planirani, ali loše izvedeni” napad.
“Bio je to iznimno dobar cilj ako uzmete u obzir da je projektil ispaljen 225 metara (preko Whitehalla) bez izravne linije nišanjenja. Tehnički, bilo je prilično briljantno i siguran sam da bi mnoge vojne jedinice, kada bi dobile sličan zadatak, bile vrlo zadovoljne baciti bombu toliko blizu. Morate parkirati minobacač na području koje čuvaju naoružani ljudi i za to imate manje od minute. Bio sam jako, jako iznenađen koliko je bilo dobro. Da je kut paljbe pomaknut za oko pet ili deset stupnjeva, tada bi te bombe zapravo udarile u broj deset”, izjavio je Petera Gurneya.
Istraga nikada nije uspjela pronaći odgovorne za taj napad. Sukobi u Sjevernoj Irskoj potrajali su još sedam godina, dok konačno nisu okončani Sporazumom na Veliki petak, 10. travnja 1997. Za 30 godina Nevolje živote je izgubilo više od 3500 ljudi.
Komentiraj članak: