Razgovarali smo s Martinom Fišić iz Dublina koja je nakon svog putovanja u Afriku tijekom 2019. godine odlučila promjeniti život na bolje djeci u selu Karundi u državi Uganda.
Inače rodom iz Novog Travnika (BiH), Martina koja je i sama trbuhom za kruhom otišla u nepoznato, Irsku, ova 30-godišnja magistrica računovodstva i financija, u Ugandi je kaže završila slučajno. Njenu priču pročitajte ispod.
U studenome 2019. godine odlučila sam svoj godišnji odmor provesti u Ugandi i posjetiti prijateljicu Slađanu koja je tamo djelovala kao misionarka. Na tom putovanju upoznala sam i Franku, Slađaninu sestru kao i njezinih dvoje prijatelja, vlč Dominika i njegovu sestru Anu, koji su pak stigli iz Hrvatske i Italije.
Drugi tjedan našeg putovanja jedan lokalni svećenik, Fra Agapitus pozvao nas je da posjetimo njegovo rodno selo. Nismo znali što nas čeka ali smo vrlo rado prihvatili poziv. Naime, radi se o malenom selu Karundi koje se nalazi 35 km od grada, Isigniro distrikt, u regiji Mbarara. Bilo je to zapravo putovanje života. Putovanje koje je promjenilo moj pogled na svijet, moj način života i mene kao osobu.
Do sela smo došli jako teško budući da selo još uvijek nema izgrađenu cestu. Lokalna vlada je obećala izgraditi ceste i izvore pitke vode ali se to nažalost nije dogodilo. Lokalno stanovništvo je rukama prokopalo cestu i omogućilo pristup selu. Međutim ovo selo krije jedno veliko blago, a to su djeca! Njih više od pedeset nas je dočekalo s osmjehom, pjesmom i izvedbom lokalnih plesova. Prizor koji će zauvijek ostati urezan u mome srcu. Fra Agapitus koji je rođen i odrastao u tom selu, pokrenuo je projekat izgradnje škole za više od dvjesto djece. Međutim nije naišao na podršku i pomoć lokalnih vlasti.
Škola u kojoj su se djeca nalazila nije imala vrata, prozore, klupe niti stolice. Nisu imali struju niti sanitarni čvor. Budući da se škola nalazi na brdovitom području tijekom kišne sezone bude potpuno uništena. Selo nema ambulantu niti dispanzer pa se nerijetko dogodi da bolesna djeca ili žene s komplikacijama pri porodu umru jer ne stignu do bolnice u gradu. Ali ono što ova djeca zasigurno imaju su najiskreniji osmijesi koje sam u životu vidjela. Radost i sreća kada su po prvi puta ugledali balon…ljubav, zajedništvo, želja za životom i skromnost koju sam tamo osjetila ne može se zaboraviti. Ja sam se vratila, ali moje srce je ostalo tamo.
Na povratku u Dublin neprestano sam razmišljala što učiniti, nisam imala mira i nisam mogla ostati nijema ono što sam tamo doživjela. Dominik, Ana, Franka, Slađana i ja smo tada odlučili pokrenuti akciju i svatko na svoj način pokušati prikupiti sredstva i izgraditi novu školu za tu djecu. Tako je i počelo. Svatko od nas je priču nosio sa sobom i predstavljao u svojim zajednicama Irskoj, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Njemačkoj i Italiji.
U siječnju 2020 započeli smo s prvim radovima a onda već u ožujku iste godine smo zbog nesretne pandemije morali sve obustaviti. Međutim, donacije nisu prestajale stizati. Poruke i podrška ljudi bila je neizmjerna. U selu su smatrali da se događa čudo. Nisu mogli vjerovati da su muzungu (bijeli ljudi, kako nas od milja zovu) ispunili svoje obećanje dano samo par mjeseci ranije.
Domaće stanovništvo je rukama kopalo temelje. Skrivali su se noću od policije i radili kako bi njihova djeca što prije mogla sjesti u prave klupe. Nekoliko puta smo gubili radnike jer nije bilo novca da ih se plati, a onda bi se opet javila neka dobra duša, pomogla i omogućila nastavak gradnje. COVID-19 Pandemija se širila svijetom velikom brzinom, baš kao i ogromna ljubav ljudi koji nisu dopuštali da se snovi ove djece ugase.
Danas, godinu i četiri mjeseca kasnije, naša škola je izgrađena. Izgrađeno je prvih pet učionica, postavljen je krov, vrata i prozori. Umjesto fasade odlučili smo da je ipak važnije izgraditi toalete – tri za djevojčice i tri za dječake, a onda su na red došle i klupe, a trenutno smo u procesu izrade i nabavke preostale opreme i klupa.
Nije rijedak slučaj da roditelji smatraju kako njihovo dijete nema što tražiti u školi jer je to gubljenje vremena, kada to isto dijete može brinuti o mlađoj braći i sestrama ili donositi novac u kuću i prehranjivati obitelj.
Nakon što su vidjeli da se gradi škola, veliki broj roditelja je tražio da se i njihova djeca upišu u školu.
Tijekom protekle godine često sam puta čula kako je upravo to bila najgora godina ikada, ali ja se zaista ne mogu i ne želim složiti s tim. Bila je to godina kada su ljudi ostajali bez posla, ali i dalje slali donacije i gradili školu u Africi. Ne samo školu, gradili su budućnost ove djece. Djece koja će sada imati mogućnost naučiti da nisu rođeni da budu robovi, radna snaga. Da djevojčice imaju pravo reći ne muškarcu. Mogućnost da se informiraju i nauče kako se zaštititi od spolno prenosivih bolesti, kako da izuče zanat te pomoću tog znanja jednog dana prehrane obitelj.
Za kraj mogu reći da naš projekt ovdje neće stati. Naša misija se i dalje nastavlja.. Kada shvatiš da dajući sebe za drugoga zapravo dobijaš – tvoj život ima više smisla. Jer zapravo u životu imaš samo onoliko koliko daš. Ništa više.
Martinu Fišić te njenu akciju možete podržati i putem službene akcije na platformi GoFundMe, te svoju podršku možete dati putem društvenih mreža Instagram i Facebook.
Komentiraj članak: