Došao sam u Irsku prije koji mjesec i još se pokušavam priviknuti. Nije lako, jer svaki put kad otvorim ormar, on mi sam od sebe šapne: “Uzmi jaknu, past će kiša.” Ovdje kiša nije prognoza, to je garant. Kao u Hrvatskoj kad čuješ da “Hajduk neće bit prvak” – znaš da se ne isplati ni provjeravat.
Ali, da se razumijemo – nije to ona dosadna kiša koja ti uništi dan, nego više kao stalna kulisa. Zamisliš da si u filmu snimanom u HD s posebnim efektima. Poanta je da si stalno mokar, ali barem imaš dojam da se nešto epohalno događa.
Kad sam došao, prvo me ošamarila irska realnost – rente u Dublinu. Da bi unajmio stančić od 40 kvadrata, moraš ili prodati bubreg ili se nadati da ćeš dobiti na lotu. Kod nas doma u Hrvatskoj ljudi kukaju da je skupo dati 400 eura za stan. U Dublinu za te pare dobiješ krevet u sobi koju dijeliš s još dvojicom i pogled na zid.
Ali onda mi je jedan stari Irac dao logičan savjet: “You don’t have to live in Dublin to work in Dublin.” I stvarno – čim odeš 30–40 minuta izvan centra, cijene su normalnije. Stanovi su veći, ljudi mirniji, a vlak ili bus te za čas doveze u grad. Kod nas bi putovanje do posla sat vremena značilo živčani slom u prometu i psovanje na svakom semaforu, a ovdje to iskoristiš da popiješ kavu, pročitaš vijesti ili u miru odgledaš pola serije na mobitelu.
Dakle, da – Dublin je skup, ali nije jedina opcija. Može se lijepo živjeti i van grada, pa si vikendom opet u centru kad ti padne na pamet Guinness i pub.
Irci i njihov “How are ya?”
Prva kulturna šok-terapija bila mi je komunikacija. U Hrvatskoj kad pitaš čovjeka “Kako si?” spremi se na 20 minuta terapije: “Ma znaš, susjed me opet živcira, žena kupila nove zavjese, a kruh poskupio…”
U Irskoj te pitaju “How are ya?” i odu dalje prije nego ti mozak shvati što se dogodilo. Ja sam prvih dana trčao za ljudima s odgovorom, misleći da ih vrijeđam ako šutim. Sad sam shvatio – to je ovdje kao “bok”, ništa osobno. I iskreno, lakše je tako. Kod nas si na ulici već nakon dva “Kako si?” i tri kave emocionalno iscrpljen za cijeli tjedan.
Krumpir – kralj stola
Što se hrane tiče, ovdje je krumpir ono što je u Hrvatskoj kruh. Bez krumpira nema dana. U nas doma baka bi rekla: “Bez kruva nema ručka”, a ovdje bi rekli: “Bez krumpira nema života.”
U trgovini sam ostao fasciniran – postoji cijela polica posvećena samo vrstama krumpira. U Hrvatskoj znaš za “mladi” i “stari”. Ovdje imaju baby potatoes, rooster, golden wonder, Maris Piper… pa ti biraj.
I stvarno, jedu ga na sve načine. U Hrvatskoj kad ti žena svaki dan servira krumpir, pomisliš da te mrzi. Ovdje, kad ti ga serviraju svaki dan – to je dokaz ljubavi i nacionalnog ponosa.
Pub kultura
Navečer sam se odvažio otići u pub. Znaš ono kod nas – kafić, jedan espresso, eventualno pivo i doma. E, ovdje je pub institucija. Dođeš unutra i pola sela je već tamo, svi glasni, veseli, muzika svira. Osjećaj kao da si upao na svadbu, samo bez mladenaca. I ono najbitnije – nitko ne gleda koliko si popio. Kod nas uvijek postoji onaj pametnjaković koji će reći: “Aha, treće pivo, jel?” Ovdje je jedino pitanje: “Another pint?”
Prednosti Irske naspram Hrvatske
Sad, kad se usporedim svoj stari život doma i ovaj novi ovdje, moram priznat – ima Irska svojih čari.
Plaća: Kod nas sam radio tri posla i jedva spajao kraj s krajem. Ovdje radim jedan i još mi ostane da uštedim. Šok i nevjerica.
Stres: U Hrvatskoj te stresne sve – politika, susjed koji parkira na tvoje mjesto, račun za režije. Ovdje jedini stres je hoće li ti vjetar preokrenuti kišobran.
Ljudi: Irci su opušteni, pristojni, uvijek će ti pomoći. Kod nas kad pitaš za put, pola ljudi te gleda ko da si im došao prodati usisavač.
Priroda: Ovdje sve zeleno, brda, livade, more. U Hrvatskoj isto lijepo, ali uvijek imaš osjećaj da će ti netko naplatiti ulaznicu.
Zaključak
Dakle, život u Irskoj nije savršen – ali je puno jednostavniji. Imaš posao, imaš plaću, imaš mir. Fali mi naravno Hrvatska, kavica na suncu i janjetina s ražnja. Ali kad usporedim – bolje je bit mokar u Irskoj, nego suh i nervozan u Hrvatskoj.
Komentiraj članak: