Početkom listopada premijer Irske Leo Varadkar je izjavio u saboru rečenicu koja je očito podigla mnogo prašine među Ircima: „Immigrants are more likely to be working than the average Irish person and more likely to be paying tax”. U slobodnom prijevodu: doseljenici su skloniji radu od prosječnog Irca i skloniji su plaćanju poreza. Kao što to obično biva kad pročitam neki tekst u novinama, najviše me zanimaju komentari ispod teksta. Oni su mi realan pokazatelj kako Irci zapravo dišu i što misle.
Izjavio je još Leo da Irska bilježi rekorde u imigraciji, te da su imigranti koji dolaze raditi u Irsku bolje prilagođeni od onih u drugim zemljama Europe, da se lakše integriraju i općenito su stupovi u nekim javnim službama, pogotovo zdravstvu. Uz sve to pomogli su i pri dolasku investitora kao što je Google ili Facebook. Također je rekao da je ponosan na Irce što se nisu okrenuli anti-imigrantskoj politici u vrijeme recesije.
Leo ponekad ima lijepe riječi. Mlad je, nadobudan, i sam sin indijskog imigranta – liječnika. Možda u tome ima natruhe njegovoj ponekad surovoj realnosti i načinu na koji gleda Irce. Oni ga uglavnom ne vole. Ne slažu se s njime u ničemu, posebno u pomalo ulizivačkoj politici s Britancima. Ali Leo je rođen u Irskoj. On dobro poznaje svoju domovinu, pa tako možemo reći da dobro poznaje i Irce s kojima je naposljetku živio cijeli svoj život.
Zašto me ustvari zaintrigirao ovaj članak? Zato što smatram da je potpuno istinit. Irci su nam pružili drugu domovinu i ruku na srce, za njih imam samo riječi hvale što se tiče odnosa prema meni. Ali kad Leo govori o njima, moram priznati da je puno toga bolna istina.
Oni koje sam ih upoznala, zaista ne bi plaćali porez da ne moraju. Stalno imaju osjećaj da ih netko pljačka, da ih se iskorištava, da oni ustvari ništa ne moraju i da državi nisu dužni ništa. Vole živjeti solidno, uz što više socijalnih dadžbina, i stalno kukaju da im je teško. Što se tiče marljivosti, ne mogu ih baš pohvaliti, iako ne generaliziram da su kao narod lijeni. Jednostavno su easygoing, što bi se reklo. Ne da im se ništa.
I kako onda jedan prosječni imigrant neće uspjeti u Irskoj? Irci se ljute, kažu uzimamo im radna mjesta, ali oni sami se uglavnom nikad nisu potrudili krenuti od nule kao mi. Kad pričam s njihovom djecom, kao da nemaju nikakve ambicije i cilja. Sve bi htjeli odmah i sad, ali bez imalo truda. Kad pak pričam s njihovim ženama, one su još gore. Rodile bi djecu, do 7. godine primale doplatak za samohrane majke i tako troje djece za redom. Od svih Irkinja koje poznajem, samo nekoliko je završilo fakultet, ostale rade i nezadovoljne su. Rade četiri sata, nemaju prebijenog dinara, država im plaća stan ili žive s roditeljima, ali kad im predložim da uzmu FIS i odu raditi full time, njihov odgovor je da se moraju brinuti za djecu. Kad im predložim da zajedno upišemo neki tečaj, one za to nemaju volje ni vremena. Za Boga miloga, moja djeca su sama od kad su došla ovdje, tjeram ih da čiste, kuhaju, idu u školu, brinu se sami za sebe… dok ja radim full time od početka. Sina sam samo jednom dovela do škole i rekla mu da sutradan koristi google maps. Jesam li luda, ili samo loša majka, ne znam. Ali znam jedno – da se nisam rodila u onoj prokletoj maćehi Hrvatskoj, nego u Irskoj, ne znam gdje bi mi bio kraj.
No, skrenula sam s teme opet. Idemo malo pogledati tko su ti imigranti i zašto se u Irskoj tako dobro snalaze da su Irci ljubomorni. Pogledajmo nas iz Hrvatske. Ima nas 15tak tisuća. Došli smo ovdje dajući zadnju paru za kartu i skup smještaj, počeli raditi po skladištima, restoranima, hotelima… a onda smo nakon godinu dvije shvatili da ekonomija stabilno raste i da za nas ovdje itekako ima mjesta i na drugim poslovima. Pa su neki ponovno upisali škole, neki potražili bolje poslove, neki uzeli sva socijalna davanja koja su mogli. Svi smo ustvari uspjeli. Nemojte misliti da nije uspio netko tko radi u skladištu. Nakon dvije godine sigurno je već najmanje supervizor.
Razlika je u tome što mi ovdje nemamo mamicu ili taticu, ili strica i tetku. Mi smo ovdje došli na sve ili ništa. Došli smo riješiti vlastita govna, rijetko tko slobodan od nekog duga, ovrhe ili kredita. Mnogi od nas uzdržavaju obitelji koje su još u Hrvatskoj, stare roditelje ili djecu. Dakle, mi smo odgovorni ljudi. Mi nećemo dati 7 eura za pint pive u pubu znajući da stara mater nema za kruh. Prioriteti su nam drukčiji. Ako i ima nekog viška, skupljamo ga sa strane znajući da si danas gore a sutra dolje.
Irci pak žive kao da je danas posljednji trenutak života. Što god imaju, potroše. Sramota ih je ako ne ljetuju u Lanzarote ili Portugalu. U isto vrijeme su škrti i rastrošni. A naspram nas, u velikoj su prednosti. Većina ima svoje kuće, dobre poslove. Ipak je Irac – Irac kad mu se daje prednost pri zapošljavanju. U mojoj firmi, svi menadžeri su Irci. Iako zna dva puta manje od mene, činjenica je da je on Irac, a ja samo imigrant.
I tu dolazimo do posljednjeg problema za Irce. Umjesto da se i mi pomirimo sa svime, mi smo eto takav narod da zagrizemo žestoko. Pa tako, znajući da dijete treba nove tenisice, u stanju smo bolesni ići na posao i zaraditi taj euro. Sve moje kolegice Irkinje uzimaju slobodan dan ako ih zaboli glava. Ja radim i s temperaturom, lipšući okolo ko kobila pred smrt.
Pa se sjetim sebe i svoje stanarine. Ne dao mi Bog da zakasnim jedan dan, a kamoli da je ne platim. Na cesti sam u trenu. Moja prijateljica Irkinja kojoj država plaća rent allowance već tri mjeseca nije platila ni ono malo što mora dati. Je li na cesti? Ne, ona je Irkinja, a gazda je Irac. Svoji su…
Tako da, dragi Leo, nisi ti baš ni potpuno blesav. Irci nek grintaju koliko hoće, ali u pravu si kad kažeš da je svaki šesti čovjek u Irskoj imigrant. Surova statistika tako govori. Na tom svakom šestom čovjeku počiva jedna šestina tvoje brilijantne ekonomije, jedna šestina svakog poreza. Hoće li ti Irac raditi u skladištu, prati guze starcima ili nositi tanjure u restoranu? Neće, to ti ja garantiram, i ti to sam znaš. Irac očekuje nakon srednje škole posao menadžera, samo zato što je Irac. Tko će ti raditi na tim silnim call centrima i korisničkoj podršci? Pa Irac jedva da zna engleski, a kamoli neki drugi strani jezik.
I da, iskoristit ćemo i zadnju priliku koja nam se nudi. Radišni smo, nije nam teško jer tamo odakle dolazimo radili smo za siću, pa nam je šok kad nas netko pošteno plati. Ovdje barem možemo biti plaćeni za svaki prekovremeni. Ako nam se ukaže prilika, otvorit ćemo svoju firmu i zaraditi još više.
I još nešto, mislim da nije Irce toliko zaboljelo kad je indirektno rekao da su lijeni i da ne žele plaćati porez. Mislim da ih je više zaboljelo to što te riječi dolaze iz usta imigrantskog sina, uspješnog liječnika i dugogodišnjeg uspješnog političara. Leo je oličenje svake imigrantske težnje i nastojanja. Uspješan sin obrazovanog liječnika koji je zamislite – iz Indije. I tako, iza te lažne fasade prihvaćanja i tolerancije uvijek stoji bar nekoliko njih koji će reći onu staru: došli su ovdje i uzimaju naše poslove. Da, one koje ne znaju ili ih je sramota raditi. U isto vrijeme u oblake kuju svoje naturalizirane Amerikance, koji su upravo od takvog mentaliteta i pobjegli pa sad uživaju. Licemjerno.
I tako, na kraju priče, imigracija nije ništa novo. Odlaze oni koji žele nešto bolje, i uglavnom to i dobiju. Odlaze oni koji nešto vrijede, pa nakon nekog vremena uspiju to i dokazati.
Pitam se ipak, nisam li malo preoštra sa svime ovime? Kako bi Hrvati reagirali da su na mjestu Iraca, da se dogodi bum u ekonomiji i moraju hitno uvesti radnu snagu… vjerojatno isto. Mrzili bi Srbe, Bosance, Sirijce, Rumunje… svakoga. Tako da, možda je ovo utvari samo jedan globalan problem, nespretno izrečen iz usta jednog premijera. Tko će ga znati… a možda je i surova istina.
Komentiraj članak: