Tema povratka hrvatskih iseljenika posljednjih se godina često predstavlja kao dokaz dubokog društvenog i ekonomskog oporavka Hrvatske. U javnosti se stvara dojam da se iseljavanje preokrenulo te da se velik broj ljudi trajno vraća jer su uvjeti života u Hrvatskoj postali konkurentni zapadnoeuropskim zemljama. Međutim, kada se pogledaju podaci i širi kontekst, slika je znatno složenija.
Kao primjer ove teme možemo uzeti danas objavljen članak portala Dnevnik u kojem navode da je 12,000 iseljenika se nedavno vratilo iz Njemačke i Irske.
Prvo, važno je razumjeti da povratak određenog broja ljudi ne znači automatski kraj iseljavanja. Migracije su danas izrazito dinamične. Velik dio povratnika ne vraća se trajno, već privremeno – zbog obiteljskih razloga, rada na daljinu, isteka ugovora, zdravstvenih okolnosti ili pokušaja “povratka kući” koji se kasnije ponovno pretvori u odlazak.
Drugo, kada se Hrvatska usporedi s državama poput Irske, vidi se da interes za rad i život u inozemstvu i dalje postoji, iako je slabiji nego u razdoblju 2015.–2020. Broj novih iseljenika danas je manji, ali nije nula, a ukupan broj Hrvata koji žive u Irskoj ostaje stabilan. To upućuje na to da se ne radi o masovnom povratku kako se želi prikazati u hrvatskim medijima, nego o postupnom usporavanju odlazaka uz paralelni, ograničeni povratak.
Treće, dio povratka može se objasniti strukturnim promjenama u samoj Irskoj: rast troškova stanovanja, pritisak na javne usluge, zdravstveni sustav i tržište najma. To su faktori koji potiču ljude na preispitivanje ostanka, ali ne znače automatski da su uvjeti u Hrvatskoj postali znatno bolji, već da se razlika u kvaliteti života između država donekle smanjila.
Hrvatska je i dalje suočena s ozbiljnim demografskim izazovima: negativnim prirodnim prirastom, starenjem stanovništva i nedostatkom radne snage. Da je povratak doista masovan i trajan, ti bi se problemi već jasnije ublažili u praksi – što zasad nije slučaj. Umjesto toga, manjak radnika sve se više nadoknađuje uvozom strane radne snage, a ne povratkom domaćih iseljenika.
Zaključno, povratak dijela iseljenika jest pozitivan signal, ali ga ne treba tumačiti kao dokaz velikog preokreta ili “kraja iseljavanja”. Riječ je o normalnoj fazi migracijskog ciklusa, u kojoj se nakon snažnog vala odlazaka pojavljuje ograničen i selektivan povratak. Pravi pokazatelj uspjeha neće biti jednokratne brojke, nego dugoročni trend: ostaju li se ljudi vraćati trajno, osnivaju li obitelji i ostaju li u Hrvatskoj i u razdobljima ekonomske nestabilnosti.
Komentiraj članak: