Bridget O’Donnel bila je toliko slaba da nije mogla sama ni hodati te su je susjedi Neil Spelless i Kate How morale iznijeti iz kuće koju su nakon toga po naredbi zemljovlasnika srušili. Deložacija Bridget O’Donnel dogodila se u studenom po velikoj hladnoći, a stanje je joj bilo toliko loše da je od svećenika primila posljednju pomast. Da stvari budu gore, Bridget O’Donnel je bila trudna. Smjestili su je u jednu kolibu gdje je 8 dana ležala u groznici nakon čega je imala spontani pobačaj. Bila je toliko slaba da se nije mogla ustati sljedeća tri tjedna. Tijekom tog vremena umro je i njezin trinaestogodišnji sin, jedan od rijetkih članova obitelji koji je bio dovoljno star da bi sam mogao naći hranu. Zajedno s tim sinom i nerođenim djetetom, Bridget je Velika glad odnijela živote četvero djece.
Prije Velike gladi, Bridget i njezina obitelj su bili među bogatijim seljacima. U najmu su imali četiri i pol hektara oranica i još tri hektara tresetišta za što su plaćali godišnju najamninu od sedam funti i četiri šilinga. Kada je žetva krumpira prvi put podbacila, njezin suprug je prešao na uzgoj kukuruza. Kupio je 190 kilograma sjemena i platio je 10 šilinga nadničarima da se taj kukuruz obere. Nakon što je kukuruz spremljen, jedna od najamnih radnika ga je ukrao dok je bolesna Bridget ležala s groznicom i nije mogla spriječiti krađu. Bez kukuruza koji su namjeravali prodati, ostali su bez novca da plate najam vlasniku zemlje. On im je tada naredio da napuste kuću u kojoj su živjeli. Bridget je odbila, a vlasnik se pojavio na njihovom pragu sa svojim pomagačima. Trudna Bridget je iznesena iz kuće koja je nakon toga srušena. Ono što priču Bridget O’Donnel i njezine obitelji čini još tragičnijom jest činjenica da je njihova sudbina više bila pravilo nego izuzetak, za ono što su Irci preživjeli tijekom katastrofe koja će biti poznata kao Velika glad.
Kobna plamenjača
Crnilo se prvo pojavilo na listovima. Lišće krumpira raspalo bi se na komadić i najmanji dodir. Cijeli nasadi su znali pocrnjeti preko noći. Seljaci su očajnički pokušavali spasiti svoje usjeve rezanjem pocrnjelog lišća i stabljika samo da bi otrkili da su gomolji istrunuli u zemlji. Čak su se i izvađeni krumpiri koji su izgledali zdravi kasnije pretvarali u masu nejestive truleži. Irska je i prije poznavala neuspjehe krumpira – bilo ih je čak 14 između 1816. i 1842. ali je ova epidemija bila posebno virulentna. Uzrok bolesti bila je Phytophthora infestans, mikroorganizam sličan gljivici koji uzrokuje ozbiljnu bolest krumpira i rajčice poznatu kao plamenjača. Plamenjači pogoduju vlažna i hladna okruženja, upravo kakva je Irska. Bolest je došla iz Amerike u ljeto 1845. te se pojavila diljem sjeverozapadne Europe i osobito u Škotskoj i Belgiji. Problem je u Irskoj bio što nigdje u svijetu nije jedan narod toliko ovisio o jednoj namirnici kao Irci o krumpiru. Krumpir je davao velike prinose po hektaru, ali je ta ovisnost o jednoj namirnici bila izuzetno opasna.
Ukinuta pomoć
Očajni seljaci su mogli samo stajati i gledati kako im propada osnova preživljavanja propada. U to vrijeme još većinski ruralna Irska bila je zemlja oštrih kontrasta. Veliki gradovi poput Belfasta i Dublina malo su se razlikovali od engleskih gradova, ali je zato u ostatku zemlje većina uglavnom seljačkog stanovništva teško živjela. Plemićkoj eliti od oko 5000 obitelji pripadalo je 95 posto sve zemlje. Elita je svoje posjede stekla u procesu plantažiranja u 16. i 17. stoljeću. Tada su izvlašteni mali seljaci, a zemlja je podijeljena većinom protestantima odanima kruni. S druge strane, većina katolika Iraca živjela je na rubu gladi. Škotski pjesnik Walter Scott opisao je uvjete života najsiromašnijih klasa: “Njihovo siromaštvo nije pretjerano. Oni se nalaze na rubu ljudske bijede. Njihove kuće bi u Škotskoj jedva služile kao svinjci.” Za razliku od Britanije, irska poljoprivreda nije bila modernizirana i oslanjala se većinom na manualni rad milijuna ljudi. Seljaci najmoprimci iznajmljivali su mali dio zemlje od zemljoposjednika. Najamnici su radili bez plaće u zamjenu za mali komad zemlje od kojeg su mogli preživjeti. Ukupno 3 od 8 milijuna Iraca živjelo je u jednostavnim kolibama od blata i kamena. Često je to bila samo jednosobna koliba bez kreveta, prozora, stolova ni stolica, a i tri su generacije znale živjeti zajedno. Otprilike polovica seoskog stanovništva živjela je u strašnom siromaštvu. Tijekom prve godine gladi premijer je bio Robert Peel, prije toga bio Državni sekretar za Irsku. Glavna ekonomska doktrina toga vremena bila je lassiez-faire politika nemiješanja u tržišne sile. Nevidljiva ruka tržišta o kojoj je pisao Adama Smith trebala je rasporediti dobra na tržištu bolje nego bi to ikad mogla neka vlada. Premijer Peel zbog toga nije seljacima pogo- đenima plamenjačom dijelio besplatnu pomoć. Uvedeni su javni radovi na kojima su gladni seljaci mogli zaraditi nadnice koje bi mogli potrošiti na kukuruz kupljen u Americi. Vjerovalo se da bi hrana koju bi siromasi besplatno dobili stvorila klasu ovisnu o milostinji. Zbog toga su uvjeti na tim javnim radovima bili iznimno loši, a plaće niske.
Kako to navodi amandman jednog zakona o pomoći siromasima u Irskoj: “Radovi bi trebali biti što odbojniji …, ali takvi da bi siromasi ipak radije radili nego skapali od gladi.” Na javnim radovima zajedno su radili muškarci, žene i djeca stara samo 7 godina te starci preko 70 godina. Unatoč tome što je novac najviše trebao onima koji su bili najsiromašniji i kojima je bilo najteže raditi zbog gladi, program je bio uspješan. Osim toga, ljudi su imali imovine i stoke koju su mogli prodati. U zimu 1845. na 1846. u Irskoj nitko nije umro od gladi. Unatoč uspjehu javnih radova, program pomoći je izazvao negodovanje u Britaniji. Nije bilo prihvatljivo da se irski seljaci hrane na državni trošak. Londonski Times je program opisao kao predarežljiv, a dodatno nezadovoljstvo izazvalo je opozivanje Corn Laws, Zakona o kukuruzu, koji su carinama štitili domaću proizvodnju. Premijerov cilj je bio uvozom povećati ponudu i tako držati cijenu kukuruza niskom da bi si je najsiromašniji mogli priuštiti. Nakon ovoga poteza Konzervativna stranka kojoj je pripadao i premijer se podijelila u dva oštro suprotstavljena tabora, za i protiv opoziva Zakona o kukuruzu. Suočen s opozicijom i u vlastitoj stranci, premijer je podnio ostavku. Naslijedio ga je liberal koji vjerovao John Russell koji vjerovao je da će epidemija proći do ljeta kako se predviđalo. Unatoč optimističnim predviđanjima, plamenjača se vratila u ljeto 1846. i uništila 75 posto žetve, a neke su regije izgubile i do 100 posto krumpira. Prve godine gladi, ljudi su prodavali svinje, krave, odjeću ili su jednostavno prestali plaćati najam ne bi li kupili hranu. Druge godine gladi nije se imalo što prodati. Ribarski brodovi su prodani i nije se moglo doći do ribe, a obala je probrana od svega što se moglo pojesti.
Jedan novinski izvještaj donosi priču o ženi koja se utopila skupljajući morsku travu kod Corka, jedinu što je mogla naći da prehrani svoju obitelj. Najgora vremena za Irsku tek su počinjala. Ono što je 1845. bilo kriza, 1846. je preraslo u katastrofu. Malo je ljudi toliko omraženo u nekom dijelu svijeta kao što je u Irskoj omražen barun Charles Trevelyan. On je tijekom Velike gladi bio ministar financija zadužen za raspodjelu pomoći. Osobno je bio bogat čovjek, a veliki dio bogatstva njegove obitelji poticao je od obiteljskih plantaža na Grenadi na kojima su radili robovi. Ono što je Trevelyana najviše oblikovalo bilo je njegovo obrazovanje i kruti evangelički odgoj.
Malthusova zamka
Obrazovan je na koledžu Istočnoindijske kompanije gdje je studirao pod ekonomistom i klerikom Robertom Thomasom Malthusom. Malthus je u svojoj knjizi iz 1798. nazvanoj Esej o principima stanovništva pisao o onome što će kasnije postati poznato kao “Malthusova zamka” ili “Malthusova sablast”. Prema Malthusu problem je bio u tome što je povećanje proizvodnje hrane u državi vodilo dobrobiti stanovništva, ali je to poboljšanje bilo privremeno jer bi dovelo do rasta stanovništva, što je zauzvrat vratilo izvornu razinu proizvodnje po glavi stanovnika. Drugim riječima, ljudi su bili skloni koristiti obilje za rast populacije, a ne za održavanje visokog životnog standarda. Stanovništvo je imalo tendenciju rasta sve dok niža klasa nije pretrpjela teškoće, oskudicu te glad i bolesti. Kako je to Trevelyan hladno sročio u jednom pismu: “Božji sud je poslao nesreću da Ircima očita lekciju”. Njegov stav bio je u skladu s prevladavajućim mišljenjem u Britaniji toga vremena koje je Irce vidio kao lijene, neproduktivne i neracionalne pijance. Nije pomoglo ni to što su Irci predominantno bili katolici. Sličan stav može se očitati i iz pisma Charlesa Kingsleya, povjesničara sa sveučilišta Cambridge koje je napisao svojoj ženi iz Irske. “Progone me [slike] ljudskih čimpanza koje sam vidio duž te stotine milja [te] užasne zemlje…strašno je vidjeti bijele čimpanze; da su crni, ne bi se to toliko vidjelo, ali njihova je koža, osim gdje je preplanula od izloženosti [suncu], bijela kao i naša.” Sam Trevelyan svoje je mišljenje o Ircima izrazio bez puno okolišanja: “Učinit ćemo ono što je potrebno, ali ne više. Irski seljaci su iskvareni i radije prose nego posuđuju. Radije bi jeli besplatnu englesku hranu nego radili za svoju. Ne bi bilo mudro i pravedno maziti ih dok naši ljudi mole za pomoć. Nemam nikakve namjere prenijeti glad iz jedne zemlje u drugu. Administracija pod Trevelyanom zatvorila je skladišta hrane, obustavila javne radove i zabranila lokalnim odborima za pomoć da prodaju hranu po cijeni nižoj od tržišne. Cijene su ubrzo skočile van dosega najsiromašnijih, onih kojima je hrana najviše trebala. Hrana je na neko vrijeme potpuno nestala u nekim područjima, pa su ponovno pokrenuti javni radovi, ali zbog novih zahtjeva da svaki lokalni projekt dobije izričito odobrenje Londona, dolazilo je do kašnjenja koja su uzrokovala smrt tisuća.
Okrutni ministar
Zima je 1846. rano stigla i uskoro se pokazalo da će to biti jedna od najoštrijih u sjećanju. Gladne rulje lutale su selima, a mase siromaha slijevale su se u ubožnice. U Skibbereenu u okrugu Cork, gotovo 100 tijela je pronađeno u uličicama i napuštenim kolibama, napola pojedeno od strane štakora. Ljudi su se odjednom našli pred groznim izborima: Koga od obitelji hraniti? Jesu li to muški tinejdžeri koji su mogli zaraditi nešto novca da se kupi hrana ili krhki starci i najmanja djeca koji su bili najslabiji? U kasnu jesen i početkom zime smrtnost se naglo povećala. Zbog nemogućnosti da se individualno pokopaju svi preminuli, počelo se s pokapanjima u masovnim grobnicama. U zimu 1846. na 47., najhladniju zima u 100 godina, vlada premijera Russela prestala je dijeliti kukuruz siromašnima. Na zapadu zemlje snijeg je padao do travnja. Žetva u ljeto 47. je bolje uspjela, ali je ipak bila nedostatna jer je bilo posijano samo 10 posto zemljišta u odnosu na razdoblje prije gladi. Trevelyan je zbog relativnog uspjeha žetve povjerovao da je najgore prošlo. Jušne kuhinje su zatvorene, a strane donacije su presušile. U kolektivnom sjećanju te 1847. godina ostala je zabilježena kao Black 47, crna 47., najgora godina gladi. Već lošu situaciju dodatno je pogoršalo Trevelyanovo snižavanje plaća za javne radove za 25 posto. Osim toga uvedeno je i plaćanje po učinku. To je dovelo do toga da su oni kojima je hrana trebala najviše, oni najslabiji koji su mogli najmanje raditi, bili plaćeni najmanje. O opsegu javnih radova govori brojka od oko 700 000 ljudi koji su širom Irske radili na javnim radovima.
Gradile su se nove ceste, kanali i luke, ali puno njih nije vodilo nigdje. Gradilo se samo da se sirotinji ne bi besplatno davala hrana. Preslaba da bi se vraćala noću kući, ona je spavala na gradilištima izložena vremenskim nepogodama. Za sve to vrijeme, vlada u Londonu je mislila da iz Dublina pretjeruju u opisima ozbiljnosti situacije. Taj stav možda najbolje odražava izjava sir Charlea Wooda, guvernera narodne banke: “Osim kroz čistilište bijede i gladi, ne mogu vidjeti kako će Irska doći u stanje bilo čega što se približava prosperitetu.” Onda su počela protjerivanja. Zemljoposjednici su sa zemlje tjerali seljake koji nisu mogli platiti najam. U sedam godina gladi tako je oko pola milijuna ljudi iseljeno sa zemlje na kojoj su generacijama živjeli. Kuće su potom spaljene kako se ne bi mogli vratiti. Situaciju u pastoralnom pismu svom svećenstvu opisuje Thomas Nulty, biskup Meatha:
Vrisak užasa
“Sedam stotina ljudskih bića istjerano je iz svojih domova u jednom danu i ostavljeno na da lutaju svijetom, kako bi se zadovoljio hir onoga koji je, pred Bogom i ljudima, vjerojatno zaslužio manje pažnje od posljednjeg i najmanjeg od njih… Strašne scene kojima sam tada svjedočio, moram pamtiti cijeli život. Naricanje žena – vriska, užas, zaprepaštenje djece – nijema agonija poštenih marljivih muškaraca – izmamila je suze žalosti svima koji su ih vidjeli. Vidio sam časnike i ljude iz velikih policijskih snaga, koji su bili dužni prisustvovati toj prigodi, kako plaču poput djece gledajući okrutne patnje … Zemljoposjednici u krugu posvuda unaokolo – i mnogo milja u svakom smjeru – upozoravali su svoje stanare, prijetnjama njihovom izravnom osvetom, protiv ljudi da bilo kome od njih pruži gostoprimstvo jednog jedinog noćnog skloništa … i u malo više od tri godine, gotovo četvrtina ih je mirno ležala u grobovima.” Iz inozemstva je pristizala pomoć, ali to nije bilo dovoljno da prehrani sve gladne. Amerikanci su poslali milijun dolara u robi, a bankar Lionel de Rotschild je pomogao skupiti 400 000 funti. Pomoć su poslali i ruski car, sultan Abdul Mesid iz Istanbula, a papa je u svojo enciklici pozvao katolike diljem svijeta da skupljaju novac za Irsku. Možda je najdirljivija bila donacija Indijanaca iz naroda Choctaw koji su donirali 170 dolara. Ta donacija još više dobiva na značaju kada znamo da je narod Choctaw nedugo prije toga prošao svoju golgotu u vidu pokušaja etničkog čišćenja od strane Amerikanaca poznatog kao Staza suza. Neki zemljoposjednici su dijelili hranu svojim najmoprimcima i opraštali im najam, ali je jedina opcija mnogima bila ubožnica. Tamo su uvjeti namjerno bili teški. Vjerovalo se da će tako sirotinju odučiti od lijenosti. Obitelji su razdvojene te im je zabranjeno međusobno komunicirati. Umrijeti u ubožnici za mnoge je značilo da će makar dobiti pogreb i lijes, a do kraja gladi 200 000 ljudi je svoj kraj dočekalo u ubožnicama. Drugi su izlaz vidjeli u masovnim migracijama u Kanadu, SAD, Australiju, Novi Zeland i preko Irskog mora u Liverpool. U Irskoj se tada uvriježila izreka: A million dead a million fled (milijun umrlih, milijun pobjeglih). Brodovi koji su ih tamo prevozili zvani su brodovi-ljesovi jer i do 30 posto svih emigranata je umiralo prije nego što bi stigli do svoje destinacije. Oko 90 posto ih je otišlo u Ameriku gdje su se susreli s novim predrasudama.
Novinski oglasi u kojima su se tražili radnici često su završavali kraticom NINA, No Irish need apply, Irci se ne trebaju javljati na oglas. Glad još nije ni približno bila gotova. Plamenjača se 1848. ponovno vratila, a svijet je pomalo gubio interes za irske probleme. Pomoći je pristizala sve manje, a najveće stope smrtnosti zabilježene su upravo od 1848. do 1852. Mnoge su ubožnice bankrotirale, porasla je stopa zločina, a očajne žene su se počele prostituirati da bi se prehranile. Roditelji su napuštali djecu koji nisu mogli hraniti. Ljudi su počeli jesti pse, a onda se pojavio i kanibalizam. Novinski izvještaj donosi priču o selu u kojem je četvero ljudi nađeno mrtvo. Brat, dvije sestre i kći jedne od njih ležali su na podu. Meso otkinuto s ruke mrtve kćeri nađeno u ustima njene majke. Iste godine Charles Trevelyan je nagrađen ordenom Order of the Bath. Tri godine kasnije, 1852., plamenjača je napokon prestala, ali ne prije nego je uzela živote 2 milijuna ljudi.
Most tuge
Mali kameni most s dva luka prelazi rječicu jedva širu od potoka u travnatoj pustopoljini sjevernoirske grofovije Donegal. Na irskom se zove Droichead na nDeor ili Most suza. Prije gradnje modernih cesta i željeznica ovim malenim mostom je prolazila glavna cesta koja je vodila prema Derryu, glavnoj luci za ukrcaj na jedan od brodova koji su prevozili emigrante u Ameriku, Kanadu ili Australiju. Rodbina koja je pratila emigrante pozdravljala se s njima na mostu i za mnoge je irske obitelji to bilo mjesto gdje su zadnji puta vidjeli svoje najbliže. Cijena putovanja bila je tolik visoka da je odlazak u Novi svijet bio poput odlaska na drugi svijet. Tužni rastanci na Mostu suza bili su stoga poput pogreba bez pokojnika na kojima su se izgladnjeli Irci zauvijek opraštali od svojih rođaka.
Sir Charles Trevelyan nikada nije osjetio posljedice svojih postupaka tijekom velike gladi. Nakon što je plamenjača prestala, vratio se u Indiju u kojoj je bio kolonijalni službenik prije dolaska u Irsku. Za svoje usluge je dobio godišnju plaću i naslov viteza. Godine 1874. je proglašen za baruna, a pet godina poslije jedan bogati rođak je njegovom sinu oporukom ostavio veliko bogatstvo. Umro je 1886. u dobi od 79. godina. Irska je danas ekonomski keltski tigar, zemlja u koju se imigrira, ne iz koje se emigrira i jedna od bogatijih država Europe. Djelomično i kao naslijeđe Velike gladi ostala je velika irska dijaspora, najveća na svijetu s preko 80 milijuna ljudi koji potječu sa Smaragdnog otoka.
Komentiraj članak: