Da bi uspjela, Irska je morala pobijediti sama sebe, odnosno riješiti se zabluda da će ekonomiju zaštititi i razviti ograničavanjem trgovine, carinama i sprječavanjem stranih ulaganja. To su shvatili sredinom 50-ih godina kada su odlučili krenuti u liberalizaciju – ukinuli su ograničenja za strance kao vlasnike kompanija te izvozno orijentirane kompanije oslobodili poreza.
Sredinom 60-ih godina Irska potpisuje sporazum o slobodnoj trgovini s Velikom Britanijom, a početkom 70-ih ulaze u EU, što im donosi ogromno tržište od nekoliko stotina milijuna ljudi. Tada Irska postaje atraktivna velikim stranim kompanijama iz SAD-a, Kanade, Japana, kojima je postala baza za izlazak na europsko tržište. Već do kraja 60-ih godina u Irskoj je bilo 350 stranih kompanija, koje su ubrzo postale predvodnice izvoznog sektora. Povoljni porezni tretman, veliko europsko tržište i radna snaga koja govori engleski od Irske su stvorili idealnu poslovnu destinaciju.
Irska ekonomija je prije navedenih reformi rasla po prosječnoj stopi od 2 posto, koja se nakon liberalizacije popela na preko 4 posto.
No 70-ih i početkom 80-ih ponovno stižu problemi. Vlade su se malo previše zaigrale s javnom potrošnjom, došlo je do bujanja javnog duga, koji se popeo na 125 posto BDP-a. Kako bi se financirali dugovi, dolazi do snažnog povećanja poreza.
Porez na dobit popeo se na čak 50 posto, porez na kapitalnu dobit na 60 posto, a nisu ništa bolje prošle i plaće gdje se najveća stopa popela na 65 posto. Ponovno dolazi do usporavanja ekonomskog rasta, na ispod 2 posto, nezaposlenost raste na 17 posto te se ponovno pokreće masovno iseljavanje.
U vrlo teškoj situaciji za Irsku, 1987. godine, premijer postaje Charles Haughey koji si je dao nezahvalan zadatak provesti ono što hrvatski političari nazivaju “bolni rezovi”, kako bi se financijska kriza stavila pod kontrolu, smanjio javni dug i stvorili temelji za daljnji razvoj.
U sklopu tih reformi došlo je do smanjenja javne potrošnje u gotovo svim područjima, ukinuto je nekoliko državnih agencija te je broj zaposlenih u javnom sektoru smanjen za oko 10 tisuća. Državna potrošnja u Irskoj u razdoblju od 1985. do 1990. smanjena je za oko 15 postotnih bodova – s oko 55 posto BDP-a na 40 posto.
“Bolni rezovi” stabilizirali su javne financija i, kako se situacija poboljšavala, krenulo se u smanjenje poreza, pa je tako porez na dobit od 1985. do 2001. pao s 50 posto na 16 posto, dok je porez na kapitalnu dobit u istom razdoblju smanjen sa 60 na 20 posto.
Irska se i kasnije suočavala s krizama, teško su stradali za vrijeme posljednje globalne financijske krize 2008. godine, no temelji za modernu, dinamičnu ekonomiju postavljeni su reformama u drugoj polovici dvadesetog stoljeća koje su ih transformirale iz siromašne poljoprivredne zemlje na rubu Europe do jedne od najdinamičnijih ekonomija svijeta.
Recept za zaokret neke zemlje nije uvijek jednostavan. Obično se radi o kombinaciji raznih politika i iskorištavanju prilika, no postoje neke zajedničke karakteristike svih uspješnih ekonomija, a to je da imaju povoljno poslovno okruženje, efikasnu administraciju i razumnu poreznu politiku koja poslovanje čini isplativim, a porezni obveznici od administracije dobivaju vrijednost za novac koji plate.
U Irskoj danas posluju brojne multinacionalne kompanije, koje su glavni motor njihovog izvoza. Usluge čine 60 posto BDP-a, industrija oko 38 posto, dok nekada dominantna poljoprivreda doprinosi samo 1 posto.
Rast BDP-a posljednjih godina kreće se oko 5 posto. Javni dug pao je na 70 posto BDP-a, a nezaposlenost se kreće oko 6 posto. Imaju i jedan od najnižih poreza na dobit koji iznosi 12,5 posto.
Najvažniji sektori irskoga gospodarstva 2016. bili su industrija (38,9 %), veleprodaja i maloprodaja, promet, usluge smještaja i prehrane (12,9 %) te javna uprava, obrana, obrazovanje i djelatnosti zdravstvene zaštite i socijalne skrbi (12,3 %).
Trgovina unutar EU-a čini 51 % izvoza Irske (Ujedinjena Kraljevina 13 %, Belgija 13 % i Njemačka 7 %), a kad je riječ o državama izvan EU-a, 26 % se izvozi u Sjedinjene Države i 5 % u Švicarsku.
Kad je riječ o uvozu, 68 % dolazi iz država članica EU-a (Ujedinjena Kraljevina 29 %, Francuska 13 % i Njemačka 10 %), a kad je riječ o državama izvan EU-a, 15 % se uvozi iz Sjedinjenih Država i 4 % iz Kine.
Komentiraj članak: