Irska je bila nastanjena već u paleolitiku (oko 7500 god. pr. Kr.). Oko 6000 god. pr. Kr. na otok su došli mezolitički lovci-sakupljači, a nakon njih neolitičko stanovništvo (u IV. tisućljeću pr. Kr.) koje je gradilo monumentalne megalitske grobnice (Newgrange, Browne’s Hill Dolmen, Ossian’s Grave). Gradnja grobnica nastavila se i u brončanom dobu koje je u Irskoj započelo oko 2000 god. pr. Kr. Željezno doba započelo je seobom Kelta koji su se na njezino područje doselili u prvom (oko 600. pr. Kr.) i drugom valu (oko 300. pr. Kr.). Oni su otok podijelili približno na 150 manjih kraljevstava (tuatha) koja su se početkom nove ere sjedinila u pet kraljevstava (irski Cuíg Cuígí, engl. Five Fifths): Connacht (Connaught), Laigin (Leinster), Mide (Meath), Muma (Munster) i Ulaid (Ulster). Iako otok nije nikad došao pod vlast Rima, ipak je preko Britanije i Galije bio u kulturnim i gospodarskim vezama s Rimskim Carstvom. Tek je širenjem kršćanstva od V. st. započelo čvršće povezivanje Irske s europskim zapadom. Pokrštavanje Iraca započelo je dolaskom katoličkih misionara sv. Palladiusa (430) i sv. Patricka (432). Tijekom VI. i VII. st. osnovali su se samostani (Clonmacnoise, Glendalough) koji su ubrzo postali središta razvoja skolastike. Iz njih su potekli znameniti katolički misionari sv. Kolumban, sv. Gal i sv. Kilian, koji su odigrali značajnu ulogu u širenju kršćanstva u zapadnoj Europi. U srednjem vijeku dugo se još održala stara keltska organizacija klanova, dok se zemlja oko 500. god. podijelila na sedam kraljevstava: Aliech (Donegal), Airgialla (Londonderry, Armagh i Monaghan), Ulaid (Antrim i Down), Connachta, Muma, Mide-Brega (Meath) i Laigin. Ta su se kraljevstva tek u X. st. sjedinila u labav savez pod vlašću jednoga vladara, koji je nosio naslov kralja cijele Irske (Árd rí Éireann). Dotadašnji razvoj Irske bio je prekinut najezdama Normana (Vikinga) koji su prvi put napali otok 795. Prvo trajno naselje uspostavili su u Dublinu (841), dok su u prvoj polovici X. st. osnovali i druge gradove-države: Waterford (914) i Limerick (920). Otada irski kraljevi ne vode samo borbe međusobno nego i s Normanima. Borba protiv normanske vlasti započela je irskim osvajanjem Limericka (967), a završila je pobjedom kralja cijele Irske Briana Borua u bitki kraj Clontarfa (1014). Nakon pobjede nad Normanima, u Irskoj su tijekom XI. i XII. st. trajale borbe za prevlast nad otokom među kraljevstvima Munster, Connaught, Leinster i Ulster. U te sukobe upleli su se u XII. st. Englezi. Kralj cijele Irske Roderic O’Connor (Ruaidhri na Conchubour) protjerao je 1166. Dermota Mac Murroughta, kralja Leinstera, koji je zatražio pomoć od engleskoga kralja Henrika II. Oslonivši se na taj poziv i darovnicu pape Hadrijana IV., on je 1170. uputio u Irsku vojni odred pod vodstvom Richarda de Clarea (zvanog Strongbow) koji je osvojio u istočnoj Irskoj kraljevstvo Leinster i gradove Dublin, Waterford i Wexford. Taj se engleski teritorij u Irskoj od XII. st. zvao Pale i bio je jedini posjed engleskoga kralja na otoku do prve polovice XVI. st. God. 1171. engleski kralj Henrik II. stigao je u Dublin i uzeo naslov Gospodara Irske (Lord of Ireland). Njegovu vlast nad Irskom jedini nisu priznali kraljevi Connaughta i Ulstera. Nakon sukoba s kraljem Rodericom O’Conorom (1171–75) Irska je formalno bila podijeljena na dva dijela: u zapadnome su neovisno vladali irski plemići, a istočni je pripao engleskome kralju, u čije je ime vladao namjesnik u Dublinu. Za vladavine engleskoga kralja Ivana Bez Zemlje uspostavljena je u Dublinu središnja kraljevska uprava nad otokom. Učvršćenje engleske vlasti nastavilo se podjeljivanjem lena engleskome plemstvu i uspostavom staleškoga parlamenta u Dublinu 1297., u koji su mogli ući samo normanski plemići. Privremeni slom engleske vladavine u Irskoj započeo je 1315. invazijom Škota na Irsku koji su 1316., uz pomoć irskoga plemstva, okrunili Edwarda Brucea, brata škotskoga kralja Roberta I., za irskoga kralja. Kada je on poginuo u bitki kraj Dundalka 1318., obnovljena je engleska vlast u Irskoj. Da bi spriječio nove irske pobune, engleski kralj Eduard II. oduzeo je do 1329. posjede mnogim irskim plemićima i klanovima te umjesto njih uspostavio velike grofovije, koje je podijelio normanskim plemićima. Od polovice XIV. st. dolazi do stapanja Iraca i Normana (Angloirci), uzdizanja njihove političke moći i propasti kraljevske vlasti na otoku. Tu je vlast u Irskoj privremeno obnovio engleski kralj Rikard II. u dva vojna pohoda (1394–95. i 1399). Za građanskoga rata u Engleskoj između dinastija York i Lancaster (Rat dviju ruža) u Irskoj su vlast preuzela tri grofa (od Desmonda, od Ormonda i od Kildarea) koji su uspostavili plemićku oligarhiju (Aristocratic Home Rule). Vlast engleskih kraljeva svela se samo na okolicu Dublina (Pale). Kraljevsku vlast u Irskoj opet su ojačali vladari iz dinastije Tudor. God. 1494. Henrik VII. ograničio je vlast irskoga parlamenta, a 1541. Henrik VIII. uzeo je naslov kralja Irske i vladao cijelim otokom. Za njegove vladavine počelo je ukidanje irske samouprave, nasilno uvođenje reformacije i naseljavanje protestantskoga stanovništva na posjedima oduzetima katolicima i Katoličkoj crkvi. God. 1585. Irska je bila podijeljena na 32 grofovije. Nasilna reformacija nastavila se i za vladavine drugih engleskih kraljeva iz dinastije Tudor, što je bio uzrok pobuni Iraca 1591. pod Hughom O’Neillom, koja je završila porazom u bitki kraj Kinsalea 1601. Dovođenje engleskih i škotskih doseljenika na zaplijenjena imanja pobunjenika imalo je dalekosežne posljedice. Krvava su obračunavanja nastavljena i u XVII. st. Nakon gušenja jednog od ustanka (1649–50) O. Cromwell potpuno je izmijenio sastav stanovništva sjeverne Irske, raselio dotadašnje vlasnike zemlje katolike i naselio protestante. Pokušaj svrgnutog engleskoga kralja Jakova II. da s pomoću francuske vojske zavlada u Irskoj (1689) nije uspio, iako su Irci Jakova kao katolika objeručke prihvatili. Vojska Vilima III. Oranskog izborila je pobjedu i do 1691. osvojila sva katolička uporišta. Nakon toga Englezi su proveli konfiskaciju posjeda i plansko preuzimanje gospodarstva u Irskoj, a katolike isključili iz javnih služba. Do kraja XVIII. st. više od 90% zemlje bilo je u rukama Engleza i Angloiraca. To je dovelo do novih nemira i masovnog iseljivanja. U drugoj polovici XVIII. st. osnivale su se tajne organizacije (Right Boys i dr.), koje su se borile protiv britanske vlasti. U svezi s Američkim ratom za neovisnost i mogućnošću iskrcavanja Francuza u Irskoj, britanski se pritisak ponešto ublažio (uvođenje Zakona o habeas corpusu, za katolike sloboda vjerske službe, otvaranja škola i stjecanja posjeda). Francuska revolucija dala je još više poticaja za borbu protiv britanske vlasti; 1791. s tim je ciljem osnovan savez Ujedinjeni Irci (United Irishmen).
Irski ustanak 1798., koji su pripremili članovi saveza United Irishmen, britanska vlada W. Pitta ml. iskoristila je da u izboru parlamenta u Dublinu 1800. provede Zakon o sjedinjenju Irske s Engleskom (Act of Union), istovjetan zakonu o uniji sa Škotskom iz 1707. Dana 1. I. 1801. proglašeno je sjedinjeno Kraljevstvo Britanije i Irske (unija je bila raskinuta tek zakonom o Home Ruleu za Irsku 1914). Irska je izgubila zaseban parlament, a u zajednički britansko-irski parlament Irska je od tada slala 32 zastupnika u Gornji i 100 zastupnika u Donji dom; izbor zastupnika bio je ograničen vrlo visokim izbornim cenzusom i vjerom (katolici nisu mogli sudjelovati u političkom životu). Unatoč provedenomu sjedinjenju Irska je i dalje u političkom i gospodarskom pogledu bila ovisna o Velikoj Britaniji, koja je nastavila kolonijalnu eksploataciju zemlje. Irska je u to doba bila gotovo isključivo agrarna zemlja. Irski su farmeri bili u zakupničkom odnosu prema britanskim zemljoposjednicima, vlasnicima zemlje. Od 1815. gospodarske i socijalne teškoće Irske sve se više zaoštravaju. Srednji sloj građanstva, pretežito katoličke vjere, bio je glavna pokretačka politička snaga Irske u prvoj polovici XIX. st. Daniel O’Connell potaknuo je 1823. osnutak Katoličkoga društva (Catholic Association), a 1829. izglasan je u britanskome parlamentu zakon o političkoj emancipaciji katolika, po kojem su katolici stekli pravo izbora u parlament i pristupa u javne službe. Pokret za raskidanje unije s Velikom Britanijom djelovao je organiziranije nakon 1840., kada je osnovano Narodno društvo za opoziv unije (National Repeal Association) preko kojega su pristaše opoziva, pod vodstvom O’Connella, nastojali postići sporazumno rješenje s britanskom vladom.
Polovicom XIX. st. sukobi su se dalje zaoštravali. Britanski zemljoposjednici nametnuli su razvoj stočarstva pa su seljaci zakupci, napoličari, prisilno napuštali gospodarstva. Osiromašenje stanovništva, bolesti, velika glad (Great Famine, 1845–49); izazvana nerodicom i gnjiljenjem krumpira i masovno iseljivanje u SAD, katastrofalno su smanjili broj stanovnika u Irskoj. Samo 1850-ih godina umrlo je oko 1 milijun, a iselilo je oko 1,25 milijuna ljudi. U razdoblju od 1841. do 1901. broj stanovnika smanjio se gotovo na polovicu (od 8,2 milijuna na 4,5 milijuna).
Pokret za neovisnost dobio je na masovnosti polovicom XIX. st. Uz O’Connellove pristaše za raskid odnosa s Velikom Britanijom, u Irskoj je od 1842. do 1848. djelovala i manja, radikalna, grupa Mlada Irska (Young Ireland), koja je 1847. u krugu radničkih i građanskih društava organizirala Irsku konfederaciju. Lijevo krilo te Konfederacije pripremilo je 1848. ustanak, koji je britanska vojska brzo ugušila. Neki članovi Konfederacije prišli su 1858. osnovanomu tajnomu savezu Fenijana (Fenian Brotherhood ili Irish Republican Brotherhood) te sudjelovali u podizanju, također neuspjelog, ustanka Iraca 1867. Oko smirivanja stanja u Irskoj osobito je nastojao britanski premijer, liberal W. E. Gladstone, koji je uspio provesti niz reformi značajnih za Irsku. God. 1869. Anglikanska crkva izgubila je status državne crkve u Irskoj, pa je katoličko stanovništvo oslobođeno obveza njezina uzdržavanja. Od 1870., nakon prvoga britanskog zakona o zaštiti zakupa (Land Act), kojim su ograničene povlastice zemljoposjednika, zemlja je postupno, uz odštetu, počela prelaziti u ruke zakupaca.
Pokret Iraca za autonomiju naglo se razvio 1880-ih godina. Parlamentarnu borbu započeo je 1870. I. Butt, zatraživši za Irsku, prvi put u Donjem domu, vlastiti parlament i vladu. God. 1873. osnovana je Liga za samoupravu (Home Rule League), koja je od 1877. u britanskome parlamentu djelovala kao Irska nacionalna stranka. Godine 1879. stvoren je Irski zemaljski savez (Irish Land League), masovna organizacija irskih seljaka zakupaca, koja je pod vodstvom C. S. Parnella, služeći se sredstvima bojkota, nastojala ograničiti samovolju britanskih veleposjednika i postići ukidanje britanskoga privatnoga veleposjeda. Da bi pridobio glasove irskih poslanika u Donjem domu, Gladstone je u dva navrata (1886. i 1893) podnio Gornjemu domu prijedlog zakona o ograničenoj samoupravi za Irsku (Home Rule Bill). No oba su prijedloga bila odbijena, Gladestoneova Liberalna stranka zbog toga se podijelila, »liberalni unionisti« (protivnici irske autonomije) prešli su u Konzervativnu stranku. Nakon Zakona o zemlji 1903. u Irskoj je provedena agrarna reforma kojom su irski zakupci postali vlasnici zakupljene zemlje. Gospodarsko popuštanje britanske vlasti nije pratilo političko, pa je napetost i dalje rasla. Pokret za samostalnost Irske reorganiziran je 1900. kao Ujedinjeni irski savez (United Irish League), koji je pod vodstvom Johna Redmonta u parlamentu nastupao kao Ujedinjena irska nacionalna stranka. Radništvo se okupljalo oko Socijalističko-republikanske stranke (1896–1903) Jamesa Connollyja. Godine 1902. počeo je djelovati i republikanski pokret Sinn Fein (irski: mi sami) koji se borio za jedinstvenu i potpuno samostalnu irsku državu. Kada je 1912–13. liberalni kabinet A. Asquitha ponovno podnio Gornjemu domu zakon o ograničenoj samoupravi za Irsku, on ga je, nakon duga oklijevanja, prihvatio (1914); ali kako je u međuvremenu izbio I. svjetski rat, odlučeno je da zakon stupi na snagu tek nakon svršetka rata. Prihvaćanje zakona izazvalo je unutrašnjopolitičku napetost u Irskoj. U sjevernoj Irskoj, u Ulsteru, organizirale su se oružane protestantske dragovoljačke postrojbe (Ulster Volunteers, koje su se svim sredstvima protivile provedbi Home Rulea. U južnoj Irskoj pripadnici Sinn Feina organizirali su slične irske dragovoljačke postrojbe (Irish Volunteers). Ljeti 1914. cijela je zemlja bila zahvaćena građanskim ratom. Nezadovoljni takvim rješenjem irskoga pitanja, koje bi Irsku zadržalo u sastavu Britanskog Carstva, pristaše Irish Republican Brotherhooda i Sinn Feina, potpomognuti radnicima, podignuli su 24. travnja 1916 (na uskršnji ponedjeljak) ustanak u Dublinu i proglasili Irsku Republiku. Nakon šestodnevnog otpora ustanak je skršila britanska vojska.
Nakon svršetka I. svjetskog rata, u siječnju 1919., sastali su se u Dublinu irski zastupnici britanskoga Donjega doma, inače članovi Sinn Feina, koji su se konstituirali kao neovisna irska Narodna skupština (Dáil Éireann) pod predsjedništvom E. De Valere. Oni su proglasili neovisnost Irske te uspostavili privremenu republikansku vladu s De Valerom na čelu. Budući da britanska vlada nije priznala taj akt, izbio je Anglo-irski rat u kojem su se za neovisnost Irske osobito hrabro borili pripadnici Sinn Feina, organizirani u Irsku republikansku armiju (IRA). Ponovno se rasplamsao građanski rat pa je britanski parlament 23. XII. 1920. morao izglasati novi zakon o Home Ruleu za Irsku (Government of Ireland Act), koji je za južnu Irsku predvidio status dominiona. Od južne, tj. katoličke Irske odvojeno je šest sjevernih, protestantskih, industrijski razvijenih grofovija (Ulster) i od njih je stvorena Sjeverna Irska. Južna Irska odbila je podjelu; ponovno se razbuktao građanski rat u Sjevernoj Irskoj u kojem su se sukobili pristaše i protivnici sporazuma s Velikom Britanijom. Nakon primirja što ga je De Valera sklopio s britanskim premijerom D. Lloydom Georgeom u srpnju 1921., 6. XII. 1921. predstavnici Irske (A. Griffith, Michael Collins) potpisali su s njim zakon o dominionskom statusu Irske Republike i odrekli se svojih zahtjeva u odnosu na Sjevernu Irsku. Ujedno su britanskim zemljoposjednicima priznali pravo na odštetu za zemlju koja im je oduzeta. Tu je odluku potvrdio tijesnom većinom novoizabrani irski parlament 7. I. 1922., a stupila je na snagu 6. XII. 1922. prihvaćanjem novog ustava, po kojem će se nova država zvati Slobodna Država Irska (irski Saorstát Eireann, engl. Irish Free State). Slobodna Država Irska dobila je 26 od 32 irske grofovije. Irski jezik, koji je bio već gotovo izumro, proglašen je službenim jezikom (od 1893. za renesansu irskog jezika i kulture borila se Gaelic League). Interese britanske krune u novoj državi zastupao je generalni guverner.
Nezadovoljan polovičnim rješenjem, De Valera se povukao i pridružio zagovornicima samostalne i cjelovite Irske, s kojima je započeo građanski rat (1922–23). Umjesto De Valere predsjednik izvršnoga vijeća postao je A. Griffith, a nakon njegove smrti (1922) W. T. Cosgrave (1922–32). Od većega dijela Sinn Feina De Valera je 1926. osnovao novu građansku oporbenu stranku Fianna Fáil (irski: borci sudbine). Nakon izborne pobjede svoje stranke (1932) De Valera je u svojstvu predsjednika vlade (1932–48) nastojao da se Sjeverna Irska priključi Slobodnoj Državi Irskoj. Na političkoj sceni pojavile su se nove političke stranke. De Valerini protivnici iz desnoga krila Sinn Feina, pod vodstvom W. T. Cosgravea, organizirali su 1932. koalicijsku političku stranku Fine Gael, kojoj se pridružila i fašistički usmjerena Narodna straža (»Plave košulje«).
Novim ustavom od 29. XII. 1937. Slobodna Država Irska promijenila je naziv u Irska (irski Éire, engl. Ireland) i jednostrano je proglašena njezina suverenost i neovisnost te uspostavljen položaj predsjednika republike. Velika Britanija prihvatila je te odluke tek 1945. Za prvoga predsjednika bio je izabran D. Hyde (1938–45). Kao članica Commonwealtha Irska je i dalje ostala gospodarski povezana s Velikom Britanijom. Za II. svjetskog rata zadržala je neutralnost, ne dopustivši saveznicima da se koriste irskim teritorijem. Nakon II. svjetskog rata sve se više povezivala s američkim kapitalom u nastojanju da se gospodarski odvoji od Velike Britanije i osamostali. Novi predsjednik republike postao je Seán Thomas O’Kelly (1945–59). Potpisavši u prosincu 1948. Zakon o Republici Irskoj (Republic of Ireland Act; stupio na snagu 18. IV. 1949), kojim je Irska proglasila punu neovisnost i istupila iz Commonwealtha, De Valera se, nakon izbornoga poraza svoje stranke, povukao s položaja premijera. Novi predsjednik vlade postao je J. A. Costello, vođa pobjedničke stranke Fine Gael. Od 1949. Irska je neovisna država, a od 1955. članica je UN-a. Najutjecajnije su stranke konzervativna Fianna Fáil (iz njezinih su redova premijeri više puta bili E. De Valera, Charles James Haughey, J. Lynch) i kršćansko-demokratska Fine Gael (u nekoliko mandata premijeri su bili J. A. Costello i G. FitzGerald). God. 1973. Irska je pristupila Europskoj zajednici; zadržala je vojno-političku neutralnost, a potkraj 1999. pristupila je programu NATO-a Partnerstvo za mir. Mary Robinson bila je prva žena izabrana za predsjednicu (1991–97), a potom je izabrana Mary McAleese. Jedna je od glavnih tema irske politike status Sjeverne Irske. Nakon višegodišnjih pregovora, Irska i Velika Britanija dogovorile su 1995. odrednice za sjevernoirski mirovni sporazum, koji je zaključen 10. IV. 1998 (i prihvaćen na referendumu 22. V. 1998. u Irskoj i Sjevernoj Irskoj). S tim sporazumom Irska je prihvatila da iz ustava ukloni dijelove koji sadrže pretenzije na Sjevernu Irsku, kojoj je zajamčena autonomija i pravo na samoodređenje. Sporazum omogućuje i osnivanje ministarskoga vijeća kao zajedničkoga tijela Irske i Sjeverne Irske, zaduženoga za njihovu političku, gospodarsku i drugu suradnju. Sjevernoirski mirovni proces nastavljen je uz sudjelovanje Irske i početkom 2000-ih. Od 1997. do 2008. premijer je bio Bertie Ahern, vođa konzervativne stranke Fianna Fáil (1994–2008), a nakon njegove ostavke zbog korupcijskog skandala premijer je postao Brian Cowen, novi lider Fianna Fáil. Od 2011. premijer je Enda Kenny (od 2002. predvodi kršćansko-demokratku stranku Fine Gael). Ponovno je premijer nakon izbora 2016., a nakon njegova povlačenja sredinom 2017. na mjestu vođe Fine Gaela i na položaju premijera zamijenio ga je Leo Varadkar (od 2011. bio je ministar više resora).
Komentiraj članak: