Sredinom 19. stoljeća, Irska je bila zemlja kontrasta. S jedne strane, plodno tlo i blaga klima činili su otok pogodnim za poljoprivredu. S druge strane, ogromna većina stanovništva živjela je u siromaštvu, u malim kolibama, oslanjajući se gotovo isključivo na jedan jedini usjev – krumpir. Krumpir nije bio tek povrće, nego spas. Na malim parcelama, irske obitelji uzgajale su dovoljno gomolja da prehrane i do deset članova kućanstva. Krumpir je bio hranjiv, lako se uzgajao i davao stabilne prinose. No upravo ta ovisnost o jednoj kulturi stvorila je temelje za katastrofu.
U to vrijeme, Irska je bila pod britanskom vlašću. Zemlja je bila podijeljena između bogatih engleskih zemljoposjednika i siromašnih irskih kmetova. Dok su bogati živjeli u raskoši, većina naroda preživljavala je na rubu gladi. Kad je prirodna katastrofa pogodila krumpirova polja, cijeli društveni sustav srušio se poput kule od karata.
Godina 1845. donijela je nevidljivog neprijatelja. Gljivična bolest poznata kao Phytophthora infestans stigla je iz Amerike u Europu, a zatim i na irska polja. Najprije se činilo kao manja nesreća – lišće se počelo sušiti, gomolji trunuti, miris raspadanja širio se selima. No ubrzo je postalo jasno: gotovo cijela žetva krumpira je uništena.
Za narod čija se prehrana gotovo u potpunosti temeljila na tom povrću, to je značilo katastrofu. Ljudi su počeli kopati po poljima tražeći makar i polutruli krumpir. Obitelji koje su još jučer imale dovoljno da prežive, odjednom su ostale bez ičega.
Prve godine gladi mnogi su se nadali da je riječ o prolaznoj nesreći. No bolest se vraćala iznova, iz godine u godinu. Kiše i vlaga stvarale su savršene uvjete za širenje gljivice. Do 1846. godine cijela Irska bila je zahvaćena glađu.
Glad nije dolazila sama. Slijedila ju je bolest. Osim pothranjenosti, stanovništvo je pogodila dizenterija, tifus i kolera. Ljudi su padali mrtvi na cestama, iscrpljeni, s praznim pogledom i izgladnjelim tijelima. Masovne grobnice kopane su posvuda.
Suvremenici su ostavili zapise koji paraju srce. U izvještajima misionara i liječnika spominje se kako su djeca s utonulim očima molila za komad kruha, a majke umirale držeći dojenčad u naručju. Jedan svjedok je napisao: “Nikada neću zaboraviti prizor obitelji koju sam zatekao na podu njihove kolibe – otac, majka i dvoje djece, svi leže mrtvi, a oko njih komadi istrulog krumpira koje nisu mogli progutati.”
Godina 1847., poznata kao “crna 1847.”, bila je posebno strašna jer je tada smrtnost dosegla vrhunac. Taj period naziva se i Godina crne suze, jer su suze bile sve što je preostalo onima koji nisu imali što staviti u usta.
No, tragedija Velike gladi nije bila samo prirodna katastrofa. Mnogi povjesničari tvrde da je riječ o politici koja je uništila narod. Iako su polja krumpira propala, Irska je i dalje proizvodila dovoljno hrane za preživljavanje – žitarice, meso i mlijeko. Ali ta hrana nije ostajala u zemlji.
Britanski zemljoposjednici nastavili su izvoziti ogromne količine irske hrane u Englesku i ostatak carstva. Dok su Irci umirali od gladi, brodovi puni žita i stoke odlazili su iz irskih luka. To je stvorilo gorak osjećaj da se narod namjerno prepušta smrti.
Britanske vlasti jesu poduzele neke mjere – otvarali su javne radove, gradili ceste i mostove kako bi ljudi zaradili kruh. No plaće su bile bijedne, a gladni radnici padali su mrtvi na gradilištima. Radilo se o sustavu koji je više služio održavanju reda nego spašavanju života.
Danas mnogi povjesničari nazivaju Glad “genocidom glađu”, jer je kombinacija kolonijalne politike, nepravde i ravnodušnosti britanskih vlasti znatno povećala razmjere tragedije.
Kad je postalo jasno da nade više nema, stotine tisuća Iraca odlučilo je otići. Iz luke Cork, Dublina i drugih obalnih gradova isplovljavali su brodovi puni izgladnjelih obitelji. Mnogi nisu imali dovoljno novca za put, pa su brodarske kompanije nudile jeftine karte u najgorim uvjetima.
Ti brodovi prozvani su “coffin ships” – lijes-brodovi, jer su tisuće ljudi umrle na putu preko Atlantika. Gužva, nehigijena i bolest značili su da su brodovi često stizali u Ameriku sa samo polovicom putnika živih.
Unatoč tome, stotine tisuća preživjelih našle su novi dom u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi i Australiji. Tamo su Irci često bili dočekani s predrasudama i siromaštvom, no njihova brojnost i upornost promijenili su lice tih zemalja. Posebno u SAD-u, irska zajednica ubrzo je postala politička sila, dajući zemlji buduće gradonačelnike, policajce i čak predsjednike.
Između 1845. i 1852. godine, Irska je izgubila više od 2,5 milijuna ljudi – polovica mrtvih, polovica u emigraciji. Populacija otoka nikada se nije potpuno oporavila.
Čitava sela ostajala su pusta, kuće napuštene, polja zarasla u korov. Oni koji su preživjeli, živjeli su u sjeni sjećanja na smrt i bijedu. Glad je stvorila duboku traumu koja se prenosila generacijama.
Politički, Glad je bila prekretnica. Dokazala je mnogim Ircima da britanska vlast ne mari za njihov narod. Iz pepela gladi rodio se snažniji pokret za neovisnost Irske, koji će desetljećima kasnije dovesti do konačnog oslobođenja.
Jedna od najpotresnijih priča je ona o djevojčici Margaret Murphy, koja je zapisala: “Pješačila sam dvadeset kilometara bosa, u nadi da ću pronaći nešto hrane. Kad sam stigla, selo je bilo mrtvo. Samo tišina i miris smrti. Nikada nisam zaboravila glad koja je pekla iznutra, kao vatra koja ne prestaje gorjeti.”
Drugi zapisi govore o obiteljima koje su bile prisiljene birati – nahraniti jedno dijete, dok ostala umiru. Takve odluke ostavljale su neizbrisive rane.
Danas, gotovo dva stoljeća kasnije, Velika glad ostaje ključan dio irskog identiteta. U Irskoj postoje brojni spomenici, muzeji i memorijalni parkovi. Jedan od najpoznatijih je Nacionalni spomenik gladi u Dublinu, sa skulpturama izgladnjelih ljudi koji kroče prema rijeci Liffey, simbolizirajući putovanje u emigraciju.
Glad je ostavila snažan trag i u kulturi. Pjesme, romani i filmovi obrađuju to razdoblje. Irski književnici poput Johna Mitchela otvoreno su optuživali Britaniju za zločin, a suvremeni filmovi i dokumentarci nastavljaju podsjećati da je riječ o tragediji bez presedana.
Velika glad u Irskoj bila je više od gladi – bila je kombinacija prirodne katastrofe i političke nepravde. Dok su milijuni umirali, hrana je napuštala zemlju. Dok su sela nestajala, brodovi smrti plovili su prema novim svjetovima.
Za Irsku, to razdoblje ostalo je rana koja nikada nije u potpunosti zacijelila. No istovremeno, iz te tragedije rodila se snažna dijaspora, nova nacija i nepokolebljiva želja za slobodom.
Glad je pokazala koliko politika može biti jednako smrtonosna kao i bolest, i koliko je lako okrenuti leđa narodu u nevolji. A Irska, koja je jednom bila zemlja gladi, danas stoji kao podsjetnik da se tragedije takvih razmjera više nikada ne smiju ponoviti.
Komentiraj članak: